'Supruga je ostala u znanosti, a ja sam pobjegao u seljake'
Kad se onomad jedna velika hrvatska pivovara za svoje marketinške potrebe poigrala neobičnim toponimima kojih je u Hrvatskoj u izobilju, postalo je gotovo stvar opće kulture znati za Čingi-Lingi, ljetovalište pored Bjelovara, Donje i Gornje Gnojnice u općini Cetingrad, Veliko Svinjičko, naselje u sastavu Grada Siska, Gornje i Donje Cjepidlake u općini Đulovec, Grudnjak i Gaćice u općini Zdenci, Babinu Guzicu, otok u Nacionalnom parku Kornati, Prdljivec u općini Marija Gorica, kao i da se stanovnica Špičkovine zove – Špička, piše Željko Garmaz za portal Vinske priče s kojeg u nastavku prenosimo dio članka.
Istarski vinar Mario Peršurić također živi u selu „egzotičnog“ imena, a njegova Ženodraga zasigurno je među najpopularnijim neobičnim hrvatskim toponimima.
– U stvari, živjeti u Ženodragi je zanimljivo, ako ništa onda barem zbog nemogućnosti da izbjegneš svakodnevnu zezanciju na račun naziva sela. Kad se spomene naziv sela, odmah počinje šala. Naravno, prihvatiš takvo stanje stvari i onda ti kreneš u inicijativu. Tako ti ja volim reći da živim u Ženodragi i da sam kršten u Bačvi te da proizvodim vino. Kad to izgovorim, krene urnebes! Na kraju poentiram da, kad umrem, završit ću u – Bačvi. Jer, tamo je naše groblje i crkva u koju idemo nedjeljom.
Mario tvrdi da je teško, gotovo nemoguće, živjeti u selu koje se zove Ženodraga, a da onome tko otkrije taj podatak osmijeh se ne razvuče preko cijelog lica.
– Lokalno stanovništvo čak ni ne kaže Ženodraga nego Ženodragi! U povijesnim katastrima selo se vodi kao Zenondrago, po nekom prezimenu… Baš sam neki dan nešto listao i naišao na svećenika koji je bio tu u Bačvi i valjda je zadnji muški potomak obitelji Zenondrago – Umbaldo Zenondrago. Otuda i priča da je zadnji muški potomak otišao u svećenike, a kćeri su se, valjda, udale i druga prezimena su se ovdje naselila. Tako danas u Ženodragi obitavaju Peršurić, Perković, Pilato, Šuran, Pavletić, Dujan, Josipović… Bilo kako bilo, Mario je svojedobno svoju prvu butelju ukrasio etiketom na kojoj je kao naziv tog stolnog vina velikim slovima pisalo – Ženodraga! – I bilo je to neopisivo zadovoljstvo – proizvesti nešto pod svojim imenom i etiketom.
Mario Peršurić, onako na prvu, ničim ne ukazuje da svake godine kroz njegove ruke izađe iz podruma više od stotinu tisuća litara vina. Simpatičnog izgleda, buckast, teško pokretan, naočale s velikom dioptrijom, a još kad vas primi u svojoj radnoj sobi u kojoj se od brojnih knjiga gotovo nemoguće okrenuti, sve, onako na prvu, upućuje da vinograd i vinski podrum nisu njegov prirodni ambijent. I tu bi se prevarili. Jer, Mario, i kad je radio kao znanstvenik u Institutu za poljoprivredu i turizam, što, opet, djeluje puno „prirodnije“ za njega, većinu vremena je provodio po vinogradima Istre.
– Ovdje su se ljudi oduvijek bavili poljoprivredom, proizvodili dobra vina, bavili se vinarstvom, maslinarstvom, bilo je to skromnije siromašnije selo. Djed je imao vršilicu za pšenicu, otac je imao kombajn, pa kad se shvatilo da to nije više rentabilno, u potpunosti se prešlo na vinarstvo pa tako sad ne postoji nijedna parcela koja nije ili pod lozom ili maslinom. Prije se dosta svaštarilo, imali smo i krave. Ali, navike se dosta brzo mijenjaju. Sjećam se, kad sam bio dijete, imali smo traktor, ali uvijek se govorilo da će biti ljepše prođe li se kroz vinograd volovima. A danas se 90 posto poslova u vinogradu radi strojno u klimatiziranima traktorima s glazbom.
Dakle, Mario je odrastao na zemlji, a nakon što je diplomirao, zaposlio se u Institutu za poljoprivredu i turizam Poreču, kao mlađi znanstveni suradnik. U šali voli reći da je – iz znanosti pobjegao na zemlju!
– Na Institutu sam radio u sektoru vinogradarstva i, među ostalim, istraživao muškat ružu, koja je specifična po tome što ima funkcionalno ženski cvijet, i njegovu oplodnju, to mi je bio i magisterij. I ta sorta nije dobila ime po boji, nego zato što miriše na ružu.
– A onda ste iz ureda Instituta prešli u ured pod otvorenim nebom u vašim vinogradima u Ženodragi?
– Gledajte, paralelno s Institutom obrađivao sam vinograd i proizvodio vino, ali radeći paralelno ta dva posla nisam se mogao u potpunosti posvetiti nijednom od tih poslova pa sam vagao, ili jedno ili drugo. Supruga je ostala u znanosti, a ja sam pobjegao u seljake, rekao je Peršurić za portal Vinske priče.
