Još uvijek nije kasno da se onaj mali dio neodgovornih opameti
Znanost ima jednu nezgodnu manu. Prečesto je u pravu. Kao ono kada na utrci formule jedan u minutu točno predvidi kada će početi kiša (zbilja, gledao svojim očima, ono, 3-2-1-sad). Ili kada matematičkim formulama predvidi magnetni dipolni moment elektrona na desetu decimalu (sad se malo pravim važan). Što bi rekao Richard Dawkins: „It works, bitches!“
Ono što znanost tvrdi predvidljivo je i ponovljivo. Ali nisu sve znanosti iste. Predvidljivost i ponovljivost kod tzv. mekših znanosti, baš i nije na desetu decimalu. Znanosti bitne za ovu priču poredane po 'tvrdoći', od 'najmekše' do 'najtvrđe', išle bi ovako: klinička medicina, epidemiologija, biologija, fizika, matematika. Ali to što prve četiri nisu tvrde kao matematika, ne znači da matematika nije temelj svima ostalima. I zato se ono što iznose, potkrepljeno matematičkim dokazima, potvrđuje u eksperimentima i svakodnevnom životu (baš kao i kod magnetnog dipolnog momenta elektrona ;).
Usporedba s vožnjom bicikla uzbrdo
Za ovu pandemiju epidemiologija tvrdi da se širi eksponencijalnom progresijom (e, da vam je sada sjetiti se matematike iz drugog srednje). Recimo to ovako. Zamislite da vozite bicikl i krenete uzbrdo, a pri tome se nagib strmine uz koju se penjete neprestano povećava, ali strmina nikada ne postane okomita litica. E ta strmina bi imala oblik eksponencijalne funkcije i broj oboljelih se u početku povećava na taj način.
Međutim, epidemiologija tvrdi i nešto drugo. Što su učinkovitije mjere za sprečavanje širenja bolesti i što je veći broj osoba koje su preboljele infekciju, to se nagib strmine (porast broja oboljelih) sporije povećava pa se u nekom trenutku zaravna, a onda postane nizbrdica i na kraju infekcija nestane. I baš je ovo prvo glavni cilj svih trenutnih javno zdravstvenih intervencija. Usporiti brzinu kojom se nagib strmine povećava sprečavanjem širenja bolesti i učiniti da vrh brda bude što niži, to jest da u trenutku kada bude najviše zaraženih, taj broj bude dovoljno mali kako bi zdravstveni sustav mogao izaći na kraj s najteže oboljelima. Jer ne moraju, niti hoće svi preboljeti COVID-19 bolest. Ona će nestati prije nego je svi prebole. Bilo bi dobro da je ne prebole baš oni najrizičniji, stariji i kronično bolesni.
Jučerašnji porast broja oboljelih je prevelik
Jučerašnji porast broja oboljelih od COVID-19 infekcije u lijepoj našoj za 61% je preveliko povećanje nagiba za jedan dan. Kada bi tako ostalo, to, blago rečeno, ne bi bilo dobro. No znanost se, srećom, ne obazire na jednodnevne podatke, jer su uvijek moguće kratkotrajne promjene koje 'ne čitaju pravila'. I stoga još uvijek nije kasno da se preostala nekolicina 'dozove pameti', jer većina se itekako pridržava svih donesenih mjera. Nije kasno da se i ta nekolicina prestanete okupljati i rukovati, počne držati međusobno odstojanje, počne učestalo prati ili dezinficirati ruke i izbjegavati dodirivati lice, a kada kašlje to čini u lakat ili maramicu. Nije kasno čak ni za strogo pridržavanje pravila samoizolacije. Ali je krajnje vrijeme!
I za znanost je, kada se govori o širenju bolesti, tu negdje i kraj. No i dalje nam ostaje svakodnevni život i preživljavanje ove nove stvarnosti. A ona traži nove orijentire. Jer mi ljudi, bez jasnih orijentira, malo se pogubimo. Ne samo mi. Svi sisavci. Ali oni su u prednosti. Ostali sisavci se orijentiraju prema nagonima i neposrednoj okolini. Oni jednostavno žive. Možda da i mi probamo tako. Barem jednom. Dan za danom. Onako kako moramo i onako kako najbolje znamo. Čitajte službene stranice koronavirus.hr. Pridržavajte se svih mjera osobne zaštite. Upoznajte ukućane (kako kaže šaljivi meme koji je u opticaju). Zaposlite ruke ili misli, ovisno o tome što radije koristite. I pričajte. Puno pričajte. O svemu. I ne zaboravite izvući pouku, jer pouka je cilj svake priče. Zato je priča ono što je održalo ljude kroz tisućljeća. Možemo mi to! Kuraja! (Piše: dr. Milan Rimac)
