Trebaju li nam manifestacije zbog manjka samopoštovanja?
Svojedobno sam naletio na promotivni video pariške turističke zajednice, ili neke slične organizacije, i ono što me odmah zaintrigiralo, pa čak i osupnulo, je što u njemu uopće nema ljudi. Cijeli video svodi se na dronovske snimke građevina, uz povremeno zumiranje detalja na pročeljima, ali uz sveopći manjak manifestacija, festivala, gastronomije, inscenacije povijesti i sličnog… Zapravo svega onoga što se obilato koristi u Istri i Hrvatskoj, barem u segmentu videa i promocije.
Poanta tog videa bilo je strahopoštovanje beznačajnog pojedinca spram vječne francuske metropole, gotovo bezobrazna ravnodušnost koju Francuska osjeća prema turistu. 'Šta ćeš mi ti ovdje, ja sam savršen ovakav kakav jesam. Ti, turistu, ti si za mene samo obično smetalo', kao da se moglo pročitati iz tog (valjda ipak turističkog) videa. Kao da se sveopći samodostatni stav prosječnog Francuza stopio s tim zidovima i granitnim gromadama.
S druge strane, istarska turistička promocija prepuna je lepršavog hedonizma, nasmijanih lica zadovoljnih gostiju i gasto užitaka, uz povremene prirodne ljepote, ali uz arhitektonsku baštinu svedenu na sporedni detalj u širem kontekstu tamo nekakvog 'pitoresknog starog grada na brdu'.
Boom privatnog smještaja u turizmu 80-ih tek je djelomično bio izazvan nedostatkom smještaja u hotelima. Mnogi su zapravo žudili za iskustvom boravka u sobici obiteljske kuće u komunističkoj mediteranskoj zemlji. Željeli su razgovarati s gazdom, zaposlenim u 'društvenoj organizaciji', dok im ujutro priprema doručak za tri marke dnevno. Nisu željeli kuću s bazenom, nego biti dio te šire priče. Koja u Parizu, na donekle drukčiji način, očito još uvijek funkcionira i koju si jedan Pariz može dozvoliti. (Kristian Stepčić Reisman)
