'Filmska kritika: Tusta s puno propusta'

"Na prijelazu tisućljeća Andrej Korovljev bio je autor koji je mnogo obećavao. Dokumentarci ‘Una storia polesana’ o pulskim marginalcima i pogotovo odlične ‘Godine hrđe’ o radnicima u brodogradilištu Uljanik naviještali su filmaša od formata. No onda se posvetio snimanju reklama i muzičkih spotova, ozbiljne filmske ambicije očito su splasnule, da bi se pred koju godinu napokon ponovno čulo za njega, ali tek kao koredatelja slabašnog dugometražnog igranog debija Anđela Jurkasa ‘Zbog tebe’. U to je vrijeme već bio počeo spremati i snimati dokumentarni film o preminulom frontmenu kultnog pulskog punk benda KUD Idijoti, Branku Črncu Tusti, a ukupan rad na filmu trajao je pet godina, da bi 2019. premijeru doživio na Motovunskom festivalu. Nedavno je održana i zagrebačka premijera, u prepunoj dvorani Kina SC (i dalje najvećoj u gradu, a valjda i državi), na kojoj se, nažalost, moglo uvjeriti da godine rada i stotinjak sati snimljenog materijala nisu urodili željenim rezultatom.", zaključuje filmski kritičar Novosti Damir Radić. U nastavku prenosimo recenziju filma o kultnom pulskom rockeru.

"Film se promovira, sukladno naslovu, kao Tustina biografija, međutim više od polovice njegova trajanja otpada na priču o KUD Idijotima. Naizgled logično, jer ako je Sale Veruda bio vođa benda i autor svih pjesama, Tusta je bio duša sastava, ključan za prijenos energije i poruka, karizmatični komunikator, stoga bi se očekivalo da je priča o bendu istovremeno i priča o Tusti, ali zapravo nije tako. Naime, u priči o bendu, koju dominantno pričaju Sale te druga dvojica članova, basist Fric i bubnjar Ptica, Tusta je tek jedan od četvorice, slabo individualiziran, a sve bitno izrečeno o njemu komotno stane u petnaestak minuta, no Korovljev se zanio, prije svega Fricovim blagoglagoljenjem, i taj kontekstualizirajući dio filma (pozicija KUD Idijota – neobične radničke punk skupine koja ikonografski s punkom gotovo da nije imala nikakve veze – na jugoslavenskoj pa potom hrvatskoj rock-sceni) protegnuo na nekih sat vremena. Tek u drugoj polovici naslovni lik napokon dolazi na poziciju protagonista, ali ni onda stvari ne postaju puno bolje. Korovljev nastavlja s konvencionalnom koncepcijom koja kombinira razgovore s raznim sugovornicima, ovaj put uglavnom iz kruga Tustine obitelji, i arhivske snimke vrlo loše kvalitete, a s vrlo malo ekstraordinarnih trenutaka.

Na papiru, Branko Črnac doima se kao izuzetno zanimljiv lik: radnik-punker, sindikalist, antifašist, veliki emotivac, lako zaljubljiv, tri braka, troje djece… no u konkretnoj realizaciji taj je lik tek ovlaš ocrtan, pri čemu moramo slušati i banalnosti poput one da je volio roštiljati i da nikom drugom nije dao da ga zamijeni na tom mjestu, ali neke intrigantnije, intimnije ili barem živopisnije iskaze nećemo čuti. Tek kad treća supruga pripovijeda o načinu na koji je umro, film uspijeva doseći do izvanrednijeg emotivnog učinka. Očito, Korovljev nije imao sreće sa sugovornicima iz protagonistove intimnije sfere ili ih nije znao otvoriti, kao što prethodno većinom nije uspio dobiti zanimljivije iskaze i uvide o samom bendu (možda najzahvalniji sugovornik tog dijela filma bio je beogradski rock-kritičar i novinar Petar Janjatović). Stekavši krivi dojam o građi, inzistirao je na dugom metru, i to gotovo dvosatnom, iako je materijal po zanimljivosti realno bio dostatan za nategnuti srednji metar, još realnije za kratki, za trajanje od tridesetak minuta.

Ritam filma prilično je slab, a izbor i raspored pjesama doima se stihijski. Najljepše pjesme benda, ‘Za tebe’ i ‘Maja’, čine se nekako uzalud potrošenima, a sjajna ‘S djevojka’, jedan od vrhunaca njihova opusa, nije ni uvrštena. I tako smo dobili još jedan konvencionalan i mlak domaći rock-dokumentarac, a nakon niza takvih, Mirkovićevo ‘Sretno dijete’ blista još i više nego u doba svoje već poodavne premijere", zaključuje Radić za Novosti.