'Najviše se veselim kada mi djeca vrate prazne tanjure'

Smiljana Gasperini radi u Talijanskoj osnovnoj školi “Edmondo De Amicis” u Bujama već 12 godina kao profesionalna kuharica. Omiljena je među učenicima i nastavnicima. U Istru je stigla već po završetku srednje škole preko Zavoda za zapošljavanje te se zaposlila u jednom od ponajboljih restorana - restoranu “Miro” u Plovaniji. S obzirom da joj je kuhanje bilo velika ljubav, ali i istinski predmet interesa, brzo je savladala sve tajne zanata. Karijera ju je, na samom početku, odvela i u Italiju, gdje je naučila jezik te dodatno unaprijedila svoja znanja, no ljubav prema domaćem vratila ju je natrag u Hrvatsku, gdje je našla posao u talijanskoj školi.

"Kuham dosta raznoliko. Nađu se tu riba, meso, žitarice, povrće i ostalo, u sklopu menija kojeg se pridržavam. Mislim da učenici ipak najviše vole pizzu koju im pripravim, okruglice od mesa i povrća, raznolike mineštre s ječmom, kukuruzom, tjesteninom ili povrćem. Vole i pohanog oslića ili pureće ćevape te kiseli kupus", priča nam Smiljana koju pitamo kuha li i kod kuće, ili taj posao, kad ga već mora obavljati na radnom mjestu, kod kuće ipak prepušta ukućanima. "Volim kuhati i uvijek sam ja ta koja kuha", kaže naša sugovornica i dodaje: "Kažu da svaki posao moraš voljeti i ja se apsolutno slažem."

Nova vremena nose i nove navike. Kao dugogodišnju kuharicu, koja je upoznala brojne generacije učenika, pitamo Smiljanu ima li neke razlike između prehrambenih navika učenika nekad i sad.

"Upoznavajući brojne generacije primijetila sam da su dječica koja dolaze iz vrtića kod nas u prvi razred već naviknuta na kuhana jela, što je jako pozitivno i dobro, tako da je vrlo mali broj djece koja ne marenda u školi. Mislim da nema neke velike razlike, jer kuham tradicionalna jela iz ovog područja", kaže Smiljana pojašnjavajući da su iznimke osobe s alergijama i netolerancijom na neke vrste hrane, o čemu se vodi računa te se strogo pridržavaju menija za svaki posebni slučaj. 

"Mogu reći da sam uzor sama sebi. Najviše se veselim kada mi djeca vrate prazne tanjure. Radim po meniju a uvijek se nađe i prostora za moju kreativnost", odgovara Smiljana na pitanje ima li uzor u poslu. Ispričala nam je i jednu anegdotu.

"Prije četiri godine napravila sam djeci musaku s povrćem i mesom i dječak koji je došao te godine u prvi razred pitao je, naravno na talijanskom: Cosa e’ questo? (Što je ovo?) .Objasnila sam mu što je, da bi na to jedan dječak iz II razreda odgovorio: ”E buona la musaka. Cosa non sai? (Fina je musaka. Zar ne znaš?). Od srca sam se nasmijala. To mi je ostalo u jako lijepom sjećanju." priča Smiljana, kojoj je kuhanje, pored posla, i hobi, pa tako za svoj gušt često radi slastice. Smiljana ima i obitelj, a kći, koja je pohađala osnovnu školu u kojoj radi često joj zna reći: "Mama, fale mi tvoje marende iz škole". (Kristian Stepčić Reisman)