O fašističkim zločinima kao da se namjerno šuti
O žrtvama nacističkog terora (npr. Barbići i Kunj) uvijek se otvoreno govorilo i pisalo, viješću o obilježavanju stratišta žrtava komunističkog terora u Tupljaku dotaknuli smo se teme o kojoj se povremeno govori i piše, a postoje i treći zločini o kojima se nikada ne piše i govori, a to su zločini talijanskih fašista. Zaista, kada ste čuli da su talijanski fašisti nekoga negdje ubili?
Izuzetak su jedino dva rudara ubijena na Štrmcu prilikom slamanja Labinske republike. Nakon toga, čini se, fašisti su bili graditelji i prosvjetitelji, donositelji civilizacijskog napretka. Ali, ako je to tako, zašto smo onda mi u Istri uopće takvi žestoki antifašisti kakvi tvrdimo da jesmo? Ako je to samo zbog Labinske republike, onda smo prava zlopamtila.
Ali, čini se da nismo zlopamtila jer kad ste čuli da netko nešto kritički kaže o fašizmu? Dapače, o Mussoliniju nećete čuti ništa loše, kao ni o Titu. Fašizam je tema o kojoj se govori samo prigodničarski i uopćeno, okoštalim frazama. Dogodilo se da mi čovjek u razgovoru kaže da je njegov otac mrzio fašiste i ta me se izjava dojmila poput kaktusovog cvijeta – rijedak fenomen. Iz tih riječi dalo se zaključiti da su fašisti njegovom ocu učinili neko zlo, a kakvo, to mi nije ispričao. Sklon sam pomisliti na ricinus, ali je li bilo ili samo to?
Pukovnik JNA Ruđero Faraguna pričao mi je da su partizani nakon iskrcavanja u Plominu požurili osloboditi Nedešćinu jer je narod jako trpio od fašista u čemu se osobito isticao njihov vođa, neki Buzećan. Kakve su to muke fašisti zadavali Nedešćanima, nije objasnio. Drugo, ispričao mi je da su fašisti u Čemparovici ubili partizana iz staroga grada (Talijana po nacionalnosti, usput rečeno), pa su ga izložili ispod Lože i tako ga držali tri dana. Nemam razloga ne vjerovati riječima sada već pokojnog Faragune, pa se pitam zašto nikada nismo ništa čuli o tom odvratnom činu?
Pravo iznenađenje doživio sam u razgovoru s čovjekom koji je kao sedmogodišnji dječak preživio pokolj u Šainima na Barbanštini 9. siječnja 1944. godine. Svake se godine na taj datum održava komemoracija i ja sam nekoliko puta izvještavao o tome u potpunosti uvjeren da su zločin počinili njemački vojnici.
Govoreći o ubijanju, rušenju i paležu, čovjek je u jednom trenutku rekao: „I to tko? Naši Vodnjanci!“ Ostao sam zbunjen: „Što, Vodnjanci?“ Radi se o tome da su njemački vojnici držali selo u obruču, a od kuće do kuće su išli i „posao“ odrađivali fašisti iz manje od deset kilometara udaljenog Vodnjana. Samo što informaciju o tome nećete nigdje naći.
Iz navedenoga mogu samo zaključiti da o fašističkim zločinima vlada nekakav zavjet šutnje. O razlozima bismo mogli nagađati. Kako god, bilo bi vrijeme da se neki student povijesti ili više njih late posla i popišu sva stradanja u dvadeset i dvije godine prisutnosti fašista u Istri, pa da onda konkretno znamo čemu se to tako strašno protivimo. (Robi Selan)
