Šteta što u Tinjanu nije bilo i istarskog pršuta

Bila sam jako uzbuđena što ću po prvi puta posjetiti sada već jubilarni. 5. Internacionalni sajam pršuta u Tinjanu. Samo pri pomisli da ću na jednom mjestu moći kušati istarski pršut od dvadesetak istarskih proizvođača, stvarala mi je zazubice i podsjećala na djetinjstvo koje sam provodila kod rodbine u selu Pagubice na Pazinštini.

Sjećam se da su moji hranili svinje repom, cukima i trukinjom, sjećam se kolinja kako se nekad obavljalo, ali najviše se sjećam intenzivnog mirisa istarskog pršuta, koji se uvijek čuvao za posebne prilike, onih debelih feta bordo boje, ručno porezanih… Takav po meni treba biti pravi istarski pršut i takve sam očekivala i na sajmu istarskog pršuta u Tinjanu. Ali, iskreno, ostala sam razočarana.

Iako se pod imenom „istarski pršut“ ne može prodavati sve i svašta jer je točno propisano kako se on proizvodi, od sirovine do tehnike obrade i sušenja, ono što nam je bilo ponuđeno, nije ono što sam očekivala. Prezentirani istarski pršut previše me podsjećao na onaj kojeg za marendu kupujem u kvartovskoj prodavaonici, samo što mu je cijena bila četiri puta veća, 40 kuna za deset deka. Po mom skromnom mišljenju uistinu previsoka cijena.

Gurman sam i kušala sam sve prezentirane pršute. Razliku sam osjetila jedino kod dalmatinskog dimljenog pršuta i španjolskog pršuta Jamon Iberico, koji je za moj gušt bio najbolji. Kasnije sam od Drage Zandela, predstavnika tog proizvođača, saznala da je to prošlogodišnji šampion sajma za kojeg se treba izdvojiti čak 100 kuna za deset deka. Naime, njegova je cijena tisuću kuna po kilogramu, što mi se također učinilo previše, ali tko voli nek' izvoli.

Po preporuci poznavatelja istarskih pršuta, inače predavača u labinskoj Ugostiteljskoj školi, Nevija Gašparinija, sjela sam i s kolegom jela pršut pršutarne Milan, kojeg je rezao Neviov kolega, predavač u porečkoj ugostiteljskoj školi.

Pršut nije bio loš, kao ni ostali ovdje prezentirani, ali nije to to, pogotovo ne za cijenu od 400 kuna po kilogramu. Za doma sam, unatoč tome što me općenito ovdje prezentirani pršut nije oduševio, ponijela deset deka pršuta pršutarne Antolović, ovogodišnjeg dobitnika zlatne medalje i pršutarne „Selo Mekiši“, jer ne bi bilo u redu da sa sajma istarskog pršuta odem bez pršuta.

Priznajem, pomišljala sam da usput negdje kupim deset deka pravog domaćeg istarskog pršuta, kakvog se može dobiti u mnogim istarskim agroturizmima (guštirala sam u onom u, primjerice agroturizmu Tikel i Gologorički dol), a kojeg nude i brojni restorani, osobito oni koji drže do svoje kvalitete. Jedan od njih je svakako istarski pršut u restoranu Kvarner u Starom gradu Labinu, pa mi je sinonim za odličan domaći pršut Franko Barbić, vlasnik tog restorana, ali i ostali restorani na području Istre. Ondje gdje sam tražila domaći pršut, a nisu ga imali, vlasnici su mi jednostavno rekli - nije pravi domaći, industrijski je.

Ipak, unatoč tome što sam očekivala daleko više, pohvalila bih samu ideju i organizatore sajma pršuta, jer u ovih pet godina sajam je postao događaj koji se ne propušta, pa ga posjećuju ne samo žitelji Istre i ostalih dijelova Hrvatske, već i susjednih zemalja. (Tekst: Eleonora Vlačić, foto: Nenad Čakić)