Prije točno 41 godinu probijena Učka
Pod naslovom “Probijena Učka!” te crno-bijelom fotografijom umornih ali zadovoljnih radnika koji su toga dana “pružili ruke jedni drugima kroz otvor tunela”, kako stoji na naslovnoj stranici, Večernji list je 11. svibnja 1978. godine popratio nedvojbeno najvažniji građevinski pothvat u političkom i društvenom životu Istre u drugoj polovici 20. stoljeća, prisjeća se taj list jednog od najznačajnijih događaja u suvremenoj istarskoj povijesti. Prenosimo dio teksta.
Večernjakovi reporteri bili su na gradilištu i četiri dana poslije, u prigodi svečanog otvaranja, kada se ispred netom probijenog tunela Učka okupila društvena i politička svita toga vremena. Osim tadašnjeg predsjednika Josipa Broza Tita, koji je u prigodnom govoru “čestitao graditeljima”, kako navodi Večernji, okupljenima su se obratili i predsjednik vlade Socijalističke Republike Hrvatske dr. Jakov Sirotković te predsjednik Saveznog izvršnog vijeća Veselin Đuranović. Bili su ondje svi iz redova države i Partije koji su u to doba nešto značili, poput Milke Planinc, Azema Vllasija, Petra Flekovića, Ive Margana te delegacije svih općina iz regije kao i visoki vojni predstavnici iz ondašnje JNA. Večernjakov fotoreporter F. Morić zabilježio je i prolazak prve kolone automobila koju je, dakako, predvodio crni mercedes Josipa Broza. Samo nekoliko sati uoči dolaska visokih gostiju, uklonjen je i posljednji kamen koji je dijelio Istru od matice zemlje. Naime, tunel je djelomično probijen nekoliko dana prije svečanosti, no ostavljen je dio kamena kako bi se za svečanosti simbolično aktivirala posljednja mina.
A svečanost probijanja tunela podudarila se, ne bez razloga, s proslavom 35. godišnjice priključenja Istre, Rijeke, Zadra i otoka Jugoslaviji. Probijanje planinskog masiva Učka za stanovništvo Istre ponajprije je značilo olakšanje svakovrsne komunikacije s ostatkom države, ali je imalo i simboličnu i političku konotaciju povezivanja hrvatskog teritorija. Projekt izgradnje tunela, naime, odvijao se u izrazito turbulentnim godinama u Jugoslaviji, a kraće vrijeme, za trajanja Hrvatskog proljeća, kada se projekt klasificiralo kao “nacionalistički”, prijetilo mu je i gašenje.
Prilikom izvođenja pripremnih radova trebalo je sagraditi naselje za radnike kako bi što lakše i brže dolazili na gradilište. S obje strane sagrađena su radnička naselja u koja se moglo smjestiti više od 500 radnika, o čemu je u svojim reportažama izvještavao i Večernji list. Radničko naselje bilo je dobro opremljeno: u svojim nastambama radnici su imali struju, vodu, sanitarnu opremu i posebno uređenu kuhinju, po sistemu samoposluživanja. Radnici koji su sudjelovali u izgradnji tunela radili su u tri smjene i nisu imali mogućnost odlaska svojim obiteljima. Projekt je bio vremenski određen i bilo je nužno završiti ga u precizno određenom roku. No, radnici koji su imali obitelj mogli su je dovesti na gradilište i živjeti zajedno sve do završetka projekta izgradnje tunela. Po djecu je svakog dana dolazio autobus i vozio ih do škole u Poljanama, a radničke obitelji živjele su u garsonijerama koje su se nalazile u sklopu nastambi. Rijetke trenutke slobodnog vremena radnici su provodili u društvenim prostorijama radničkog naselja. Jedini društveni život bio je televizorom koji je barem imao odličan signal jer se televizijski toranj uzdizao – upravo na Učki, piše Večernji.
