Andreja iz Buzeta: 'Trijezna sam deset godina, ali vrag ne spava'

Počelo je s pivama. Svaki dan sve više, dok nisam došla do točke ‘baždarenja’ u kojoj piva više nije bila dovoljna da bih funkcionirala. A onda sam u sebe počela stavljati sve što mi je došlo pod ruku, od rakije do ruma za kolače, priča Andreja Bartolić (53) iz Buzeta s kojom smo razgovarali u povodu Svjetskog dana borbe protiv alkoholizma, piše 24sata.

Ima doživotnu dijagnozu pod šifrom F10 - ovisnost o alkoholizmu. Brojke kažu da je u Hrvatskoj 250.000 alkoholičara, od čega su 50.000 žene. Za razliku od muškaraca koji piju u kafićima, žene su “solo drinkerice” i svoju ovisnost skrivaju unutar doma. Tako je većinom funkcionirala i Andreja koja je iz svojega pakla izašla prije deset godina nakon bolničkog liječenja.

Naišla na zid pa se pokrenula

Od tada apstinira i danas vodi Klub liječenih alkoholičara u Buzetu. No “vrag nikad ne spava”. I dalje joj se povremeno javlja žudnja za alkoholom te onaj varljivi osjećaj da će uz njega nestati sve tuge, strahovi i problemi. U strašna stanja koja je prošla više se ne želi vraćati, no kako bi to postigla, često se mora boriti sa samom sobom. A piti je počela, kaže, zbog osjećaja praznine i tuge. Boljelo ju je što se nije ostvarila kao žena, što je u četrdesetoj neudana i bez obitelji. Silno je to željela, ali bila je sama sa svojim demonima.

- Kad sam ogrezla u alkohol, kupovala sam sve što sam stigla, a u trgovini lagala da mi dolaze gosti, da ne shvate da je to sve za mene. To je vrijedilo za dane kad sam imala novca, a kad ga nije bilo, stajala bih na svojem balkonu kao prosjak i čekala da me netko pozove u kafić na piće. Strašno. To je neopisiv užas. A sve u meni je vrištalo da trebam pomoć – priča Andreja koja je pila uglavnom u kući, nakon posla, i trudila se da u tvrtki ne shvate što se događa. No bila je podbuhla, crvenih očiju, dolazila je na posao mamurna. Priča je eskalirala 2009. Nekoliko puta je došla na posao alkoholizirana, a taj zadnji put vlasnik tvrtke ju je poslao kući i obavijestio njezinu obitelj. Istu večer su joj došle sestre i rekle joj da je jedino što može birati bolnica u kojoj će se liječiti.

- Taj dan sam došla kući, strusila u sebe konjak koji sam još imala i zaspala. Sestrama sam pokušala prodati priču da ću sama riješiti problem, ali nisu se dale pokolebati. Odabrala sam KBC Sestre milosrdnice i tamo odlučila da ću biti na bolničkom liječenju, a ne u dnevnoj bolnici, gdje se svaki dan ide kući - priča Andreja, koja se većine svojega perioda ovisnosti ne sjeća, ali je duboko zahvalna poslodavcu koji je vjerovao u njezino liječenje i kod kojega i danas radi, piše 24sata.