Sjediti i ne imati što raditi, to je psihički najteže izdržati
Nakon što su predstavnici radnika pokušali dočarati razmjere agonije trećemajaca koji već mjesecima bez plaća dolaze u potpuno utihnuli škver, stečajna sutkinja Ljiljana Ugrin apelirala je na predsjednika Uprave Uljanika Emila Bulića i direktora »3. maja« Maksimiliana Percana da se izbjegne ovo nepotrebno mrcvarenje ljudi koje ničemu ne pridonosi, a k tome stvara nepotrebne troškove brodogradilištu, piše Novi list.
Intencija je da se u ovim narednim danima, do 12. ožujka dokad će se na riječkom Trgovačkom sudu najduže čekati s odlukom o stečaju »3. maja«, radnike pusti da budu doma, da se ne moraju svaki dan snalaziti kako doći u brodogradilište i cvikati kartelu da bi onda besposleni očajavali po halama i pogonima. Jučer se, kako doznajemo, na tu temu sastančilo u »3. maju«, ali konačnog odgovora od direktora Percana još nema.
Osam sati zatvora
Svi naši sugovornici iz »3. maja« redom ističu kako je upravo to, sjediti i ne imati što raditi, psihički najteže izdržati. Baš kao u zatvoru, u kojeg svaki dan na osam sati ulaze. Samo što za razliku od trećemajaca danas, zatvorenici barem mogu računati na topli obrok. I tako već gotovo pet mjeseci, od listopada prošle godine kada je u riječkom brodogradilištu stalo sve, ama baš sve, osim gole administracije. Zadnja nabavka materijala i opreme za brodove u »3. maju« bila je prije gotovo godinu dana. Prva štekanja u proizvodnji zbog Uljanikove nelikvidnosti u Rijeci su počela, podsjetimo, još u ljeto 2017. godine kada su zastoji krenuli u predobradi čelika. Nakon toga, u razmacima od po par mjeseci lančano su počeli zastoji i po drugim pogonima, a onda je prošle jeseni stalo sve.
Na dva poluzavršena broda, onaj za prijevoz automobila i samoiskrcavajući brod za prijevoz rasutog tereta, građen za Kanađane i Velika jezera, od jeseni prošle godine ne ugrađuje se ništa, samo nužna održavanja onog što se dosad napravilo i ugradilo. Ove novogradnje nastoje se sačuvati od propadanja dok se cijelo vrijeme čeka da Banski dvori nađu način da se ovi brodovi završe i prodaju. Na novogradnji koja je na trećemajskom navozu već se poodavno ništa ne radi.
Odradili su trećemajci u ljeto prošle godine jedan manji posao sa sekcijama za Cartubi i iz onog što su im Talijani platili uspjela se svima dati puna plaća za rujan, a dio njih uspio je dobiti i za listopad. Najavljivali su bili iz Uprave da će se raditi još tih sekcija, ali ništa od toga.
Ovih dana medijske stupce puni priča o trećemajcu koji je prodao invalidska kolica svoje kćeri. Kako čujemo, zahvaljujući dobrim ljudima, kojih još uvijek ima u Lijepoj našoj, ova zastrašujuća životna situacija ublažena je jer su ovoj obitelji donirana nova kolica, a i nešto druge pomoći, piše Novi list.
