Četiri razloga zbog kojih je Ladonja daleko od Sabora
Prema istraživanju agencije IPSOS Plus, čije je rezultate objavio Glas Istre, Ladonja Plinija Cuccurina ne prolazi izborni prag u 8. izbornoj jedinici. Da su danas izbori, za Ladonju bi glasalo 3,6 posto birača. To nije loš rezultat, ali ipak nedovoljan za barem jedan saborski mandat, čemu se Cuccurin nada i zbog čega je četvrti najbogatiji Hrvat i krenuo u ovu političku avanturu.
Ladonju i Cuccurina bi, prije svega, trebalo brinuti što Hrvatski laburisti Dragutina Lesara i koalicija Blok umirovljenici zajedno, PGS i Ljubo Jurčić, dobivaju gotovo dvostruko više glasova te da je do izbora ostalo tek nešto više od mjesec dana. Kako sada stvari stoje, trebalo bi se dogoditi čudo da Plinio Cuccurin 4. prosinca postane saborski zastupnik.
Nekoliko je razloga za to, neki su objektivne prirode, a za neke si je Cuccurin sam kriv.
Objektivni razlog je što su ovo parlamentarni, a ne lokalni izbori. Birači, nezadovoljni sadašnjom vlašću u državi, svoj će glas dati onome za koga smatraju da tu vlast može promijeniti – a to je Kukuriku koalicija. Oni, kojima pak ta koalicija nije dovoljno lijeva, glasat će za Lesarove laburiste. U takvom odnosu snaga Ladonja doista nema što ponuditi biračima koji žele promjene.
No, za loš rejting kriva si je ponajviše sama Ladonja. Prvu je grešku učinila katastrofalnom kampanjom usmjerenom protiv IDS-a, ali i drugih članica Kukuriku koalicije, čime se kod određenog dijela birača stvorio dojam da je Ladonja doista HDZ-ova rezervna opcija, tim više što je HDZ u Istri u posljednja dva desetljeća nekoliko puta pribjegao toj metodi.
Drugi je razlog Ladonjino neprisustvo u Rijeci i Opatiji. Cuccurin je prije nekoliko mjeseci taj problem pokušao amortizirati ponudivši koaliciju Akciji mladih, ali članovima ove stranke nisu se svidjeli uvjeti suradnje, pa od tog saveza nije bilo ništa. U svezi Rijeke, Cuccurinu je problem i naziv stranke, jer riječ Ladonja u Rijeci nema simbolički značaj kao u Istri. Naposljetku, Riječanima ni prezime Cuccurin ništa posebno ne znači, već na njega gledaju tek kao na još jednog u nizu hrvatskih tajkuna koji bi se htjeli baviti politikom.
Treći problem Ladonje je što ona u tri godine, koliko traje, ništa nije učinila u svojoj organizacijskoj strukturi. Oni kao stranka (ili udruga) postoje tek u par istarskih gradova ili općina, a i to što imaju, postigli su linijom manjeg otpora, vrbujući već etablirane nezavisne liste.
Četvrti razlog je što Plinio Cuccurin u ove četiri godine, osim kazališnog redatelja Roberta Raponje, uz sebe nije pridobio niti jednog istarskog intelektualca. Ta činjenica sugerira da tajkun iz Bala očito ima neki problem u komunikaciji s takvim osobama.
Usporedbe radi, HDZ, koji je 90-ih bio najveća oporba IDS-u (i koji je tada dobivao više glasova nego sada Ladonja) imao je uvijek razgranatu mrežu ogranaka po svim istarskim općinama i gradovima i javno su ga podržavali mnogi istaknuti istarski intelektualci, od poznatih književnika do uglednih znanstvenika. Jedino što Ladonja ima, a da je imao i istarski HDZ, je novac. A puno novaca običnog birača često zna i iritirati. (Nenad Čakić)
