344 rockwool

'Život sam proveo u Uljaniku. Bio nam je jedini kruh'

0
Josip Marić (foto: 24sata)
Josip Marić (foto: 24sata)

Uljanik. To ime mnogima ništa ne znači, a meni je bio kruh, i to onaj sa sedam kora. Zaplačem svaki put kad se sjetim kolega, prijatelja, ljudi koji su u to vrijeme bili žila kucavica toga gordoga diva. Ne volim kad se danas o Uljaniku govori da propada, to jednostavno ne želim prihvatiti. Barem ne u svojoj glavi, govori nam Josip Marić (79) iz Pule. On je u Uljaniku proveo dio svojeg radnog vijeka u doba bivše Jugoslavije te ponovno početkom devedesetih godina. Nije samo Uljanik bio njegovo jedino radno mjesto, ali je bilo njegovo posljednje, prije odlaska u mirovinu. Marić je trbuhom za kruhom kao nepuni sedamnaestogodišnjak, sa starijim bratom iz rodne Bosne došao 1956. godine, piše Express.

"Bilo ih je više od 10.000 iz svih krajeva bivše Jugoslavije, ali su na antikorozivnoj zaštiti brodova ipak najviše radili ljudi iz BiH, isto kao i danas. Radio sam za slovensku firmu Tekol, kooperantsku firmu Uljanika, 3. maja i škvera u Splitu. Tad je Uljanik isporučivao desetak brodova na godinu. Brodogradilište je bilo krcato radnicima i poslom, bilo je živo i uvijek zanimljivo. Našao sam stan blizu Uljanika pa se nisam morao jako rano dizati. Radni dan je počinjao u 7 i trajao do 15 sati", kazao je. Čistila se hrđa, pjeskarili limovi na brodu, a uz rad se čula i pjesma pokojeg radnika koji je baš taj dan zbog nekog sebi znanog razloga, malo više popio.

I marende su, sjetio se, bile odlične, a radnički sendvič s deset "deka" mortadele - najbolji. Kaže da je svaki radnik iz Uljanika dobivao za marendu pola litre mlijeka, a sendvič su kupovali sami. U blizini Arene su bile "Uljanikove barake" za smještaj radnika, a u barakama i kuhinja gdje se mogao skuhati pristojan obrok. U sobama je spavalo po desetak ljudi, ali je, kaže, vladala sloga i zajedništvo među radnicima. "Nedavno sam prolazio ulicom kod Arene i vidio staru baraku iz koje je izlazio radnik koji je sedamdesetih godina i meni bio radnik u Uljaniku. Iznenadio sam se", kazao je. Josip je u to vrijeme dogurao do zamjenika šefa i bio je zadovoljan svojim životom.

Ne sjeća se prvog broda na kojem je počeo radni vijek u Uljaniku, ali se sjeća najvećih brodova koji su sedamdesetih godina prošlog stoljeća izašli iz brodogradilišta. "Berge Istra,Berge Adria, Berge Brioni, to su bili ogromni brodovi i služili su za prijevoz rasutog tereta. Teško je ne zapamtiti ponos na licima radnika kada su ti brodovi "satkani" teškim znojem i radom zaplovili morem.Veličanstveno i jedinstveno - tako se to može opisati", rekao je. Radnik brodogradilišta je priznaje, u to vrijeme bio "gazda", jer je upravo zahvaljujući slozi radnika i dobroj organizaciji rada Uljanik puno gradio i izvozio.

"Kad se brod na vrijeme isporučio, radnici su dobivali dobar bonus a ako nije,dobivali su penale. U tom sam poslu prošao, od čistača hrđe pa sve do poslovođe. Prošao sam od dna do nekog vrha i to je jedini ispravan put, jer tada znaš cijeniti svakog radnika i svaki dobro obavljen posao. Htio sam završiti ekonomski fakultet da dobijem još bolji posao i završio sam ga do kraja, i to u tridesetima. Nije bilo žurbe, a nisam ni bio oženjen.Imao sam posao, dobru plaću, pristojan smještaj i svijet je bio moj. S jednom plaćom tehnologa u brodogradilištu u to vrijeme mogao si platiti stan, hranu i još pola plaće staviti u banku. Ali tko je stavljao novac u banku, za neko vrijeme on nije vrijedio gotovo ništa, jer je tada bila devalvacija novca, pa je gubio na vrijednosti.Zato je bilo važno potrošiti zaradu", ispričao je. Prvo vozilo koje je kupio 1974. godine je bio dugo željeni Fićo. Stigao je iz Poreča, a kupio ga je gotovinom i to za 1,200.000 dinara. Puno životnih priča i uspomena ga vežu za pulsko brodogradilište,dobrih ali i onih tragičnih.

"Radilo se na farbanju u skladištu kod tankova. U jednom trenutku sam čuo da netko dolje pjeva. Sišao sam i šokirao se vidjevši radnika kako cijelog sebe maže tom otrovnom bojom. Malo je čovjek popio i počeo se mazati, pa smo ga nekolicina nas jedva izvukli, jer bi se u protivnom od otrovnih para ugušio. Odmah smo ga okupali i nakon par sati je došao sebi te otišao kući. To je bio sretni događaj a svjedočio sam i nesretnom. Bio sam na samom početku dolaska u pulsko brodogradilište. Ta tragedija mi se urezala u pamćenje. Znam da se zvao Ivo i da je toga dana išao bojiti dolje kod tankova. To su prostori u koje se jako teško uvući a i izaći. Nije bila pregledana prijenosna lampa, a guma na njoj je bila oštećena. Kako ju je vukao tijekom rada s bojom, došlo je do iskrenja žice s metalom i a zatim i do eksplozije. Čovjek je doslovce raznesen i dijelove tijela su kasnije skupljali po brodu. Užas!", kroz suze se prisjetio tragedije, piše Express.

Posljednji komentari

Povezane vijesti

Najnovije vijesti

Istarski Forum

Za sudjelovanje u Istarskom Forumu potrebna je prijava ili registracija i izrada profila

Prijava ili Registracija korisničkog računa