Zašto ugljen u Plominu C? Za razborit omjer fosilnih, nuklearnih i obnovljivih izvora

Razgovarali smo s Marijanom Kaleom, umirovljenim elektroenergetskim stručnjakom, članom Znanstvenog vijeća za energetiku Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti te Hrvatskog ogranka CIGRE (Međunarodne konferencije za velike elektroenergetske sustave), autorom dviju knjiga iz elektroenergetike

* Gospodine Kalea, u pripremi ovog razgovora doznali smo da upravo završavate svoju novu knjigu. Zanimljivo, ona nosi naslov „Obnovljivi izvori energije“. Nije li neobično da dobar poznavatelj obnovljivih izvora, u svojim objavljenim tekstovima i istupima zastupa izbor ugljena kao energenta u Plominu?

- Odgovor je jednostavan: u predvidivim tehnološkim okolnostima, danas nije moguće zamisliti elektroenergetski sustav oslonjen samo na obnovljive izvore energije. U srednjoročnom razdoblju do, primjerice, 2050. godine valja zamišljati samo razboritu kooperaciju elektrana na fosilne, nuklearne i obnovljive izvore energije. To vrijedi za Svijet, Europu, pa tako i za Hrvatsku.

* Nije, međutim, svejedno, koja fosilna goriva. 

- Ne, nije, iz više razloga, i europske zemlje tom pitanju pristupaju vrlo racionalno. Danas je najzastupljeniji oblik fosilne vlastite energije u Europi ugljen. On se s udjelom od otprilike 40 posto već četrdesetak godina drži na prvom mjestu među primarnim energentima za proizvodnju električne u svijetu. U Europskoj uniji, udjel ugljena u proizvodnji električne energije je otprilike 30 posto.

Ovisnost Europske unije o uvozu ugljena 2010. godine bila je 37 posto (ostalih 63 posto ugljena pridobiveno je na vlastitu području), dok se za 2020. godinu predviđa da će ona porasti na 50 posto. Ovisnost o uvozu nafte i plina bitno je veća nego li ugljena u 2010. godini i još će se više povećati u 2020. godini.

80 PLOMINA C NA EUROPSKOM SREDOZEMLJU

U deset europskih zemalja (Danska, Njemačka, Grčka, Irska, Poljska, Slovenija, Španjolska, Ujedinjeno Kraljevstvo, Češka, Bugarska) ugljen je vodeće gorivo u termoelektranama, s udjelom većim od 35 posto. Europske mediteranske zemlje (Španjolska, Francuska, Italija, Grčka) koriste se pred­nošću što imaju more, pa s instaliranih 40.000 MW na obali (ukupna snaga kao 80 blokova TE Plomin C), pokrivaju oko četvrtinu ukupnog europskoga uvoza energetskog ugljena.

* Zašto je ugljen najzastupljeniji oblik fosilne energije u Europi?

- Za privlačnost ugljena u proizvodnji električne energije nekoliko je važnih razloga: velike su njegove svjetske rezerve, diversificirana mogućnost dobave i najstabilnija cijena među svim primarnim komer­cijalnim oblicima energije. Ugljen također ima veliki potencijal daljnjeg razvoja tehnologije korištenja. Tako je, primjerice, vrlo blizu ekonomičnom rješenju prihvat i skladištenje ugljičnog dioksida.

Sadašnje poznate svjetske rezerve ugljena svojim energetskim sadržajem čine oko dvije trećine ukupnih rezerva fosilnih goriva, a sadašnja svjetska potrošnja ugljena čini samo jednu trećinu godišnje potrošnje fosilnih goriva, te će nestašica ugljena nastupiti znatno kasnije od nestašice ostalih fosilnih goriva.

Ugljen je najpravednije raspoređen po Zemljinoj površini. Tri najveća svjetska izvoznika ugljena: Australija, Sjeverna Amerika i Južna Afrika pripadaju međusobno udaljenim i praktički neovisnim geostrateškim područjima. Oko jedne trećine svjetske trgovine ugljenom predstavlja uvoz u zemlje Europske unije, te je Europa fizičkim i poslovnim prometnim ustrojstvom bitno okrenuta ugljenu.

Cijena ugljena od svjetske energetske krize, 1973. godine, najstabilnija je među fosilnim gorivima.  U odnosu na tu godinu, npr., do 1985. godine, kada je zabilježen zenit cijena fosilnih goriva, plin je poskupio 8,5 puta, nafta oko 7,5 puta, a ugljen nešto manje od tri puta.

17,5 % NOVIH KAPACITETA U EU BIT ĆE NA UGLJEN

* Europa, međutim, prema tvrdnjama mnogih stručnjaka i udruga za zaštitu okoliša, napušta gradnju novih termoelektrana na ugljen.

- Iz raspoloživih, lako dostupnih i provjerljivih podataka, to se nikako ne može zaključiti. Sadašnja instalirana snaga svih elektrana u Europi je oko 900 GW (gigavata). Usporedbe radi, ona u Hrvatskoj iznosi manje od 4 GW (ili 4.000 MW). Predvidiva je dogradnja elektranama u Europskoj uniji u razdoblju do 2020. godine ukupno 280 GW. U ukupnoj dogradnji, izgradnja približno trećine elektrana je u tijeku, trećina u procesu odobravanja, a za trećinu se izrađuju projekti. U dogradnji se predviđaju termoelektrane na ugljen ukupne snage 49 GW ili 17,5 posto ukupne dogradnje. To su podaci VBG PowerTech - Europske udruge proizvođača električne energije i topline, sa sjedištem u Essenu iz rujna 2011. godine.

Usmjerenje Europske unije u bliskom kratkoročnom razdoblju ne zaobilazi termoelektrane na ugljen, ponavljam – njihov udjel je 17,5 posto u ukupnoj dogradnji elektrana. U Njemačkoj, predvodnici primjene obnovljivih izvora energije u Europi i svijetu, također se do 2020. godine predviđa izgradnja 15 termoelektrana na ugljen, od ukupno predviđenih 69 novih elektrana snage veće od 20 MW, prema sagledavanju BDEW-a (Njemačke savezne udruge energetike i vodo­privrede) iz travnja ove godine. U tom broju, gradnja deset termoelektrana na ugljen je u tijeku, a za pet termoelektrana na ugljen provodi se proces ishođenja suglasnosti.

LUPETANJE O ENERGETSKOJ NEOVISNOSTI

* Možda je ugljen logičan izbor za Njemačku, Poljsku, Češku ili neke druge zemlje bogate ugljenom, ali Hrvatska nema svog ugljena. Nekidan je i Miljenko Šunić, predsjednik Hrvatske stručne udruge za plin ustvrdio da Vlada i HEP pod krinkom smanjenja uvoza električne energije, povećavaju uvoz ugljena tako da će Hrvatska ustvari ostati energetski ovisna.

- Svaka mudra država nastoji biti elektroenergetski neovisna, što je realno moguće ostvariti, kada već nije moguće ostvariti energetsku neovisnost. Neto uvoz električne energije (3,8 TWh) u čitavu Europsku uniju 2010. godine bio je manji od našeg neto uvoza (uvoz minus izvoz) u toj godini (4,7 TWh) – ne govori li to dovoljno o našem položaju? Umjesto da realno težimo elektroenergetskoj neovisnosti, mi u Hrvatskoj neprestano lupetamo o energetskoj neovisnosti, koja je nedostižna. Električna energija je najplemenitiji i najvrjedniji energetski proizvod i svatko ga nastoji proizvesti u vlastitu dvorištu, neovisno o tomu što će primarnu energiju za to manjim ili većim dijelom uvesti. Dugoročno – taj uvozni dio će u Europi samo rasti (ovog trenutka je više od 50 posto).

Plin je nerazborito previše trošiti spaljivanjem u termoelektranama, čak i u najmodernijima sa stupnjem djelovanja do 60 posto. Njega treba što više usmjera­vati u izravno toplinsko korištenje u kućanstvima i tehnološkim procesima, gdje stupanj djelovanja dostiže 80 posto.

SVAKI NOVI POTROŠENI KUBIK PLINA JE – UVOZNI

* Nije li, da preciziram i dopunim pitanje, vlastiti plin, iz hrvatskog podmorja, logičan, pa i jeftiniji izbor za Plomin C?

- Alternativa elektranom na plin nije razborita za Hrvatsku, koja ima more (nije poput Češke, Slovačke, Mađarske ili brojnih drugih zemalja, koje ga nemaju) te je nerazumno ne iskoristiti more, okrenuto svim svjetskim morima, za dopremu ugljena, a istodobno spaljivati uvozni plin u elektrani koja je na morskoj obali. Zašto govorim o uvoznom plinu, a ne domaćem? Pa zato što smo, unatoč spomenutom plinu iz hrvatskog podmorja, deficitarni plinom, i bit ćemo još i više, što znači da je svaki novi potrošeni kubik plina a priori uvozni!

U prilog tomu spomenut ću jedan, naizgled paradoksalni primjer. Danska izvozi otprilike polovinu vlastite proizvodnje plina, dok istodobno uvozi sav ugljen za termoelektrane. Negdje na početku ovog razgovora ustvrdio sam da europske zemlje pitanju izbora energenta pristupaju vrlo racionalno. I u ovom je slučaju prevagnuo ekonomski interes, jer je dobitak od izvoza plina veći od troškova uvoza ugljena.

Osim sličnosti u veličini države, evo i još jedne poveznice s Hrvatskom - Danska ima morski kontakt s cijelim svijetom i može računati na pouzdanu njegovu dobavu uz najmanja očekivanja nestabilnosti njegove cijene u predstojećem vremenu. Dakako, Danci znaju i da je plin nerazumno (ili da ublažim tvrdnju – nesvrsishodno) spaljivati u elektranama, jer ga je puno efikasnije koristiti izravno. Na kraju, ova odluka pokazuje i odgovornost za budućnost, jer znaju da su rezerve plina ograničene na nekoliko desetaka godina (najviše oko 50) a rezerve ugljena na barem 150 godina. Dakle, njihov je svjestan i planiran izbor bila diversifikacija izvora.

Danska se, eto, nije nekritički previše izložila prirodnom plinu – premda je to, apsolutno mogla (jer ima vlastite izvore u Sjevernom moru) – poput dijela europskih zemalja.

HRVATSKA IMA VEĆI UDJEL OBNOVLJIVIH IZVORA OD EU

* Kad već spominjete Dansku, zašto bismo se pozivali na iskustva s ugljenom, zašto se ne ugledamo na njihovu politiku razvoja obnovljivih izvora energije? Pa oni su, uz Njemačku, svjetski predvodnici u vjetroenergiji!

- E, tu sad dolazimo do velike razlike između Hrvatske i Danske – u bogatstvu i izgrađenosti elektroenergetskog sustava. Danska je, naime, toliko bogata da ima više nego li stopostotnu rezervu instalirane snage u sustavu. Točan omjer je 2,05, što znači da ima 105 posto više  instalirane snage u elektranama od vršnog opterećenja sustava (podaci za 2010. godinu)! Tako veliku rezervu u Europi imaju još samo Austrija i Španjolska. Gdje je Hrvatska? Mi imamo rezervu od samo 29 posto (2010. godine), računamo li da je NE Krško u Sloveniji, pa polovina njezine snage, kojom inače raspolažemo, ne ulazi u rezervu na našem teritoriju.

To je glavni razlog zašto je Danska mogla instalirati blizu 4.000 MW u vjetroelektranama. Vjetroelektrane čine oko polovice rezervne snage, pa ako i u razdobljima vršnog opterećenja vjetar u čitavoj Danskoj potpuno zakaže, u rezervi ostaje više nego dovoljno snage u termoelektranama na ugljen i plin.

Još je jedan bitan razlog tako velikom danskom otvaranju vjetroenergiji. Kako nema uvjeta za gradnju hidroelektrana, Danska se odlučila da pretežno vjetrom ostvari zadani cilj za 2020. godinu od 30 posto energije iz obnovljivih izvora. Biomasu i gorivo iz otpada također sve više koristi, ali pretežno za pretvorbu u toplinu, a ne u električnu energiju. To je i dugoročna priprema Danske za 2020. godinu, za koju je godinu utvrđen cilj Europske unije: ostvariti udjel od 20 posto obnovljivih izvora energije, u odnosu na sadašnjih 12,5 posto (također, podatak za 2010. Istovremeno, i to treba naglasiti, prema podacima Eurostata iz srpnja ove godine, udjel energije iz obnovljivih izvora u ukupnoj potrošnji energije u Hrvatskoj iznosio je 14,6 posto. Napominjem, riječ je o udjelu u ukupnoj potrošnji energije – ne samo električne energije.

S OVAKVIM ODUGOVLAČENJEM – GDJE ĆE NAM BITI KRAJ?

* HEP je zagovarajući projekt TE Plomin C, kao jedan od argumenata iznosio i taj da će biti potpora elektranama na obnovljive izvore energije. Želimo li, a moramo odmah, što prije, povećati snagu i proizvodnju iz OIE, ne zvuči li taj argument neuvjerljivo, s obzirom da elektrana neće biti dovršena, vjerojatno prije 2018. godine?

- Na primjeru Danske sam upozorio da je za veću izgradnju vjetroelektrana i drugih elektrana koje koriste obnovljive izvore, uvjet visoka izgrađenost sustava, odnosno velika rezerva snage u sustavu. U Hrvatskoj, TE Plomin C nije jedina elektrana koju trebamo (ili smo već trebali) izgraditi do 2020. godine. I ostale novoizgrađene konvencionalne elektrane također će biti potpora elektranama na obnovljive izvore energije.

Podsjećam da smo prema Strategiji energetskoga razvoja Hrvatske, počevši od 2010. godine, trebali sustav dograđivati s po 400 MW godišnje. Mi smo do sredine 2012. izgradili vjetroelektrane i HE Lešće, ukupne snage približno 200 MW, a do tada je već trebalo biti izgrađeno 1.000 MW.  Hoćemo li izgradnju TE Plomin C iz tog razloga proglasiti prekasnom pa ju niti ne započeti? S takvim pristupom - gdje će nam biti kraj? (Nenad Čakić)

TE na ugljen u Njemačkoj u pravilu su u gradovima ili uz njih

* Bivši pomoćnik u Ministarstvu zaštite okoliša i prirode, upozorio je da čak i u Indiji, kada se grade termoelektrane na ugljen, uvjet je da u radijusu od deset kilometara nema većih naselja. Kako to komentirate?

Zanimljivo, kad planeri razvoja elektroenergetskog sustava spominju Indiju i Kinu kao primjere ubrzane izgradnje termoelektrana na ugljen, spočitava im se da nam oni ne bi trebali biti uzor, već Europa. Pa zašto onda taj gospodin nije pogledao stanje u Europi, zašto spominje baš Indiju?

U Njemačkoj, primjerice, postoji čitav niz termoelektrana na ugljen, izgrađenih neposredno uz gradove ili u gradovima. Nabrojit ću ih samo nekoliko: TE-TO Altbach, blizu Stuttgarta (600 tisuća stanovnika) od 1.270 MW električnih i 560 MW toplinskih, TE Bergkamen (50 tisuća stanovnika) od 780 MW, TE-TO Braunschweig-Mitte (250 tisuća stanovnika) od 78 MW električnih i 320 MW toplinskih, u Berlinu je ukupno četiri TE-TO na ugljen: Berlin-Klingenberg (188/680 MW, električnih/toplinskih), Berlin-Moabit (150/240 MW), Berlin-Reuter West (600/790 MW) i Berlin-Reuter (165/225 MW). Dalje, TE-TO Bremen-Hafen (450/60 MW) i TE Bremen-Farge (343 MW) u gradu Bremenu s 550 tisuća stanovnika, TE-TO Chemnitz-Nord (195/480 MW) u Chemnitzu s 240 tisuća stanovnika... Nabrojio sam, evo, gradove do početnog slova C, što je samo deset posto abecede. Mislim da nema potrebe nabrajati dalje! – kazao je Kalea.