Seks je glavno pogonsko gorivo Edijevih opakih pjesama
Široj publici istarski Gustafi najviše su poznati po razuzdanim i veselim koncertima, kolokvijalno nazvanim “štalama”. Ne sjećam se da sam ikada bio na lošem njihovom nastupu, bez obzira nastupali samostalno ili bili dio šireg koncertnog programa. Ako bih morao birati bend uz koji se uživo najbolje zabavim, onda bih uvijek odabrao Gustafe, i to ne samo u hrvatskoj konkurenciji nego i na bitno širem prostoru, piše o blues albumu Edija Maružina glazbeni kritičar Jutarnjeg lista Aleksandar Dragaš.
Gledano u kontinuitetu, mislim i da spadaju među tri-četiri najbolja i najpouzdanija domaća live izvođača. I ne samo domaćih jer kad Gustafi stanu na pozornicu, dobar provod je zagarantiran, a i diskografija im je impresivna. U sklopu nje imaju i “čudnijih” pjesama, a jedna dobra prijateljica Gustafa ispravno smatra da osim pjesama za ludi provod i “divljanje”, imaju i onih za “funerale”, odnosno sprovode.
Naravno, uz rock, tex-mex, razne latino-američke stilove i country hibride s izraženim lokalnim štihom, Gustafi su se povremeno upuštali i u blues da bi Edi sada, pod imenom Edi East Trance Blues, objavio tvrd, težak, opor i oštar blues album “Sumpor”. Teško se sjetiti je li neki sličan, osim relativno srodnih lo-fi bandcamp izdanja na engleskom Adama Semijalca (Bebe na vole), ikada objavljen u nas.
Kad bih trebao tražiti najbliže srodnike “Sumporu”, trebao bih potegnuti do ranih ploča Jon Spencer Blues Explosiona i The Black Keysa, nešto recentnijih albuma bendova poput Left Lane Cruiser i prvih izdanja etikete Fat Possum na kojima su prvi put osvanuli ili iznova pokrenuli davno zamrle karijere posljednji iskonski crni bluzmeni Mississippija poput R.L. Burnsidea, Juniora Kimbrougha, T-Modela Forda i drugih.
Mogao bih reći i da je “Sumpor” u dosluhu i s posljednjim albumom The Rolling Stonesa “Blue & Lonesome”, uz jednu bitnu razliku. Edi je za “Sumpor” napisao posve nove i opake pjesme u kojima je seks glavno pogonsko gorivo za njegov motor, uz nešto svakodnevnih frustracija. I to ne zbog politike nego zašto tamo neki pizduni “po guzici lipo tapšu” njegovu omiljenu konobaricu ili toga zašto “kako stari kreten doma gren”, zašto “ma kad su pošle treća i četrta, zna san da se vrag sa ženon spetlja”, zašto bi peta ili šesta ipak mogla “dojti opet s nama piti i opet kaj nikad naokolo klatiti i za bluz živiti” i zašto “najslađa je zadnja ljubav”.
Ako je netko ovdje istinski shvatio smisao bluesa, onda je to Edi Maružin koji je s Čedom Mošnjom (bubnjevi), Predragom Ljunom (gitara, usna harmonika) i Danijelom Paulovićem (bas) u prostoriji u kojem su pjesme nastajale i bile uvježbavane, praktički u ad hoc tonskom studiju “Kumpir” u njegovim Maružinima, a u produkciji provjerenog Edija Cukerića osmislio blues kao “stanje uma, odraz duše”, “istrijansku kantu na tanko i debelo” koji je “izvodija naš čovik u svakoj priliki, i kad se zabavlja, tugova, fešteđa, a forši najviše dok je dela”.
I tu je glavna poveznica ovog čas ljutog, čas teškog, čas ludo zabavnog “istrijanskog bilog bluesa” Edija Maružina s onim američkim, crnim bluesom, ali i s onim kojeg je uz novi bend Duhovi na albumu “Duhovi bolje prošlosti” ove godine objavio Boris Bele iz Buldožera. Njih dvojica znaju i demonstriraju da blues nisu samo tuga i utjeha nego i zabava i požuda, napisao je glazbeni kritičar Jutarnjeg lista Aleksandar Dragaš.
