Nekoliko priča o zapošljavanju

„Dobar dan. Čula sam da zapošljavate pomoćnog radnika u kuhinji, pa me zanima da li ima smisla da pošaljem molbu ili je već to riješeno“, upitala sam ravnatelja jedne osnovne škole na Labinštini, nakon što je nećakova supruga pročitala natječaj o slobodnim radnim mjestima na Zavodu za zapošljavanje. Po pričanju onih koji traže posao, slutila sam da je to opet jedan od mnogih, nažalost, samo formalnih natječaja, no htjela sam se osobno uvjeriti. S obzirom da se ravnatelj i ja poznajemo dugo godina bila sam direktna, a dobila sam i takav odgovor: „Iskreno, nemoj slati molbu, to je već riješeno. Gospođa već radi u kuhinji. Natječaj je bio samo formalan, znaš kako je.“

Da, dobro znam kako je jer sam takve upite, u želji da pomognem nećacima, slala na puno adresa, od škola, domova za stare i nemoćne, općinskih i gradskih uprava te njihovih poduzeća do vatrogasne službe. I to za ona, u nedostatku da nađeš posao u struci, najobičnija radna mjesta. Danas, nažalost, ne možeš biti ni čistačica, ni običan pomoćni radnik bez da imaš neku „vezu“. A kamo li ako si fakultetski obrazovan i tražiš neko bolje radno mjesto.

Istina, većina poduzeća koja traže zaposlenike uredno objave javni natječaj na tržištu rada. Kod privatnih poduzeća riječ je uvijek o stvarnom traženju novih radnika, međutim kod javnih poduzeća ili ustanova radna mjesta su uglavnom popunjena prije nego li je natječaj objavljen ili su uvjeti u natječaju točno prilagođeni osobi koju se misli zaposliti.

Čak štoviše, u nekim gradskim i općinskim upravama, „preko noći“, bez natječaja i bez razgovora sa zainteresiranim kandidatima, jednostavno osvanu neka nova lica na, vjerojatno, izmišljenim radnim mjestima. A kada vam netko u obitelji godinama traži posao, kada imate malu djecu i svaka bi vam kuna dobro došla, kada otplaćujete stan i jedva krpate kraj s krajem, a saznate da je određenu radnicu mjesec dana dok je na bolovanju zamijenila osoba u mirovini, koja je prije toga radila na tom radnom mjestu, onda vam stvarno pukne film.

ISKUSTVA NAŠIH ČITATELJA

Slično iskustvo  jedan je naš čitatelj imao s Holcimom. “Raspisali su natječaj i javio sam se, poslao životopis i sve što se tražilo. Dva mjeseca nitko me nije zvao pa sam ja nazvao, a žena koja se javila na telefon kazala mi je da su zaposlili već nekoga. Pitao sam je kako to da tako velika firma ni ne obavijesti kandidate koji su dali molbu, a niti ih ne pozove na razgovor, na što mi je rekla: „Slušajte gospodine, to je bilo radi formalnosti. Odavno smo već zaposlili nekoga na to mjesto.“

Pa kada jedan Holcim tako radi, kako neće manja firma? U međuvremenu sam se zaposlio i riješio si to pitanje, ali šteta da kandidate ne zovu bar na razgovor. Jer ovako im samo daju lažne nade, a i slati molbe je uzaludno ako je netko već dobio taj posao preko veze ili čega već.“

Čitateljica Lucija u potpunosti razumije nezaposlene jer je i ona dugo godina tražila profesionalnu sreću na ovim područjima. Navela je primjer da općine zapošljavaju osobe s drugih općina, iako im se redovito javljaju osobe s njihovog područja, s kvalifikacijama boljim od primljenih kandidata. „Pišem o Općini Raša, ali nije samo tamo situacija očajna, očaj je gdjegod se pojavi novo radno mjesto. Svi bi htjeli nekoga svoga, ma ljudi žao mi vas je svih, ali političari su umislili da su Bogovi i nema nam spasa, tko god dođe bit će isti“, smatra Lucija.

Drugi naš čitatelj smatra da Zavod za zapošljavanje po njegovom mišljenju ne mora ni postojati, jer nije nikada nikome našao posao. „Imamo i Agencije za zapošljavanje, gdje si sam nađeš posao, a firma te zaposli preko agencije (primjer Cimos) i oglobi te od oko 1.000 do 1.500 kuna, od bijedne plaće za koju radiš tri smijene. Gdje je tu logika? Sramotna država a mi jadnici u njoj“, kaže ogorčeno čitatelj, a ogorčena je i čitateljica koja je uvjerena da se preko 80 posto poslova u Labinu a i u Hrvatskoj općenito, dobiva preko veze.

„Danas bez dobre veze možeš zaboraviti bilo koji bolji posao. U biti ni škola se toliko ne gleda. Samo da imaš kega ki će te rinut i nemaš problema. Zato u foteljama firmi sjede nesposobni ljudi, dok su školovani ljudi doma nezaposleni ili muku muče po Zavodu za zapošljavanje - od kojega, ruku na srce, nikad ništa. Mislim, tko se od Zavoda ikad usrećio? Objave natječaj na tabli a oni te ni ne nazovu kao potencijalnog kandidata. Ne služe ničemu. Samo se čovjek razočara kada s njima uopće kontaktira“.

PRIČA JEDNE KONOBARICE

Svoje iskustvo s nama je podijelila i čitateljica koja je prije par godina tražila posao konobarice. „Došla sam na razgovor i sve je već skoro bilo gotovo, ali sam u međuvremenu još uvijek radila na drugom radnom mjestu. Dogovorila sam se s poslodavcem da neću davati otkaz na poslu na kojem sam trenutno bila, dok ne budem sigurna da će me uzeti na novi posao. Nakon par dana javio mi se novi poslodavac i kazao da mi treba crvena knjižica, da bi trebala napraviti pregled itd...  Rekoh sebi: Gotova stvar, super, primili su me. Obavijestila sam „starog“ poslodavca da počnu tražiti drugog radnika jer sam si našla bolje radno mjesto. Isto popodne nazvala me nova "šefica" i kazala kako se cura, koja je trebala ići na drugo radno mjesto predomislila, i da će ipak ostati. Katastrofa .... Mislim, ok sve to stoji, svatko se može predomisliti, ali čemu me onda trebalo obavijestiti da sam primljena, prije nego li su sto posto bili sigurnu u to. I tako sam izvisila“, napisala je naša čitateljica i potom opisala svoje drugo iskustvo:

„Sva sreća, vidim još jedan oglas za isto radno mjesto, pa rekoh da probam. Odem opet lijepo kulturno na razgovor, sve štima, ja odgovaram poslodavcu, poslodavac odgovara meni i pitanje je vremena hoću li početi raditi isti vikend ili vikend kasnije. Nitko sretniji od mene. Nakon par dana zovem poslodavca da ga upitam kada počinjem, dobijem odgovor u subotu i sva sretna. U petak navečer - šok. Zove me poslodavac i kaže mi da ipak neću početi jer za sada im "ne ide baš dobro", kaže "manjak posla, zvat ćemo te drugi vikend“. Znala sam o čemu se radi i nakon par dana otišla sam provjeriti. Vidim ja nova konobarica, a posla ko u priči. Nakon toga vidjela sam još par oglasa, ali rekoh sebi "čemu, zašto, ima li smisla?"  Ipak, javila sam se na par njih, ali kad već u razgovoru vidiš da je poslodavac nezainteresiran, onda baš nemaš neke volje i želje da odeš na razgovor. Jer, čemu ponižavanje? Evo, iz mog iskustva čini mi se da nema smisla slati molbe jer sva su mjesta već popunjena, a natječaji se daju forme radi.“

KAKO SAM TRAŽILA POSAO U STRUCI

Kako je uzaludno tražila posao u svojoj struci, opisala je naša novinarka Danijela Bukvić. „Dok sam studirala, naslušala sam se priča od strane starijih kolega kako su poslovi profesora u školama već odavno zauzeti u trenutku objavljanja natječaja, te je slanje molbi uzaludno. Nisam znala što misliti o tome dok se nisam na vlastitoj koži uvjerila u istinitost tih priča.

Kako sam završila Akademiju primijenjenih umjetnosti i stekla zvanje magistrice likovne pedagogije, dugo sam vremena tražila posao u struci. Nakon brojnih javljanja na natječaje i radovitih odbijenica, ipak mi se posrećilo. Dobila sam posao učiteljice na zamjeni u jednoj osnovnoj školi u Istri. Ovaj put natječaj nije bio ni objavljen, pa mi je poziv ravnateljice škole bio kao "grom iz vedra neba". Pretpostavljala sam da su hitno tražili učiteljicu i iskopali moj životopis, koji sam im poslala prije nešto manje od godinu dana, kada su putem natječaja tražili učitelja likovne kulture.

Već nakon prvih par dana u školi rečeno mi je da, ukoliko se učiteljica koju zamjenjujem ne vrati u roku od dva mjeseca, škola mora objaviti natječaj što mene ne treba zabrinjavati, jer je sve samo stvar formalnosti.

Slično iskustvo imam i s jednom osnovnom školm u Rijeci, koja je svakih par mjeseci tražila učitelja likovne kulture. Tamo sam se javila jednom i odmah odustala, jer sam ubrzo saznala da je to radno mjesto dugi niz godina zauzeto. Članak o tome objavljen je i u riječkom Novom listu, ali se ništa nije promijenilo. Očito je da za zapošljavanje u obrazovnim ustanovama postoje neka druga pravila“, iskustvo je Danijele Bukvić. (Eleonora Vlačić)