Svjetski dan beskućnika: Posjetili smo pulsko prihvatilište i naišli na navjerojatan optimizam
Svjetski dan beskućnika, 10. listopad bio nam je povod za posjetu pulskom prihvatilištu za beskućnike, koji je svoja vrata otvorio u travnju ove godine zahvaljujući Istarskoj županiji, Gradu Puli i Crvenom križu.
Kako nam je rekla voditeljica prihvatilišta Helena Babić, ovdje trenutno boravi 11 osoba što je i maksimalan broj osoba koje ondje mogu biti smještene. „Imamo tri sobe, za osam muških i tri ženske osobe i sve su popunjene. Od otvorenja je tu prošlo 25 osoba“, rekla nam je Babić.
Neki od njih su se, doznajemo, vratili svojim kućama odnosno obiteljima s kojima su bili u svađi, drugi su smješteni u domove – za starije osobe ili psihički bolesne. „Socijalna skrb im nastoji pomoći, pronaći smještaj ili iznaći bilo kakvu financijsku pomoć. „Problemi i razlozi zbog kojih su naši korisnici završili na ulici uglavnom su vrlo komplicirani i teško rješivi. Neki imaju problema s ovisnošću, drugi s obitelji, zdravljem ili pak poslom. U konačnici završe na ulici i prepušteni sami sobom“, veli Babić.
U prihvatilištu osim kreveta i tuševa, imaju mašinu za pranje rublja, dnevni boravak s televizijom, pomoć Centra za socijalnu skrb. „Svaki od njih jedan je dan dežuran i tada vodi brigu o čistoći zajedničke prostorije i soba te kupatila. Farbaju ogradu, uređuju vrt… Moraju poštivati kućna pravila inače ih udaljavamo iz prihvatilišta“, rekla je Babić.
Jovica: Birokracija je spora i komplicirana, ali strpljivo čekam i nadam se pomoći
Jolanda, Ilija, Jovica i Medo izuzetno su zadovoljni boravkom u prihvatilištu. Jovica kaže da imaju tri obroka dnevno od čega bar jedan kuhani. „Obavezno imamo juhu za ručak, dobijemo voće, više sam nego zadovoljan“, kaže Jovica koji skupljajući boce zaradi dovoljno za cigarete. „Ovdje sam od otvorenja u travnju, a prije toga zimu sam proveo u privremenom prihvatilištu u Gupčevoj ulici nakon čega sam zbog bolesti završio u bolnici“, priča i dodaje da se zbog dijabetesa i dvije operacije koje su iza njega nada pomoći Centra za socijalnu skrb i smještaju u domu. "Nažalost, birokracija je spora i komplicirana, ali strpljivo čekam i nadam se pomoći. U međuvremenu sam sretan da imam krov nad glavom", veli Jovica.
Jolanda: Nitko od nas nije mislio da će se ikad naći u ovakvoj situaciji
Jolanda je u prihvatilištu gotovo pet mjeseci. Ima bolesnog muža koji boravi u bolnici i majku koja ima stan u Puli ali je u njemu ne želi. „Suprug i ja bili smo podstanari. Oboje smo ostali bez posla i nismo više mogli plaćati podstanarstvo, a on se u međuvremenu razbolio“, priča Jolanda svoju priču.
U 55. godini života ne može naći posao, a ono što je najviše boli, ni zajednički jezik s majkom koja je jedina vlasnica stana u kojem boravi. „Prijavila sam je policiji, podnijela zahtjeva za rješenje situacije sudu, a dotle se nadam bar nekoj minimalnoj financijskoj pomoći socijalne skrbi“, kaže i optimistično dodaje kako se nada svjetlu na kraju tunela. „Sve je to za ljude. Nitko od nas nije mislio da će se ikad naći u ovoj situaciji, ali želim vjerovati da svaka situacija ima izlaz“, kaže Jolanda uz napomenu da ju je boravak u prihvatilištu spasio spavanja u haustoru zgrade u kojoj joj stanuje majka.
Ilija: Zimus su mi volonteri Crvenog križa Pula doslovno spasili život
Ilija veli da je, uz Jovicu, veteran prihvatilišta. „Zimus su mi volonteri Crvenog križa Pula doslovno spasili život i na tome im hvala. Boravio sam, naime, u jednom pulskom bunkeru gdje je zbog neizdrživih hladnoća bilo više nego užasno. Bila je to prava noćna mora, agonija. Došli su po mene i odveli me u privremeno prihvatilište koje je otvoreno zbog velikih hladnoća, utoplili me, dali mi čistu odjeću i krevet“, priča Ilija koji se prva dva dana nije dizao iz mirisnog i toplog kreveta.
„Kada sam stigao tamo izgledao sam kao spiljski čovjek - bio sam neobrijan, duge kose, nisam se kupao mjesecima“, priča Ilija koji je bio i na ratištu. „Iskustvo beskućnika i boravak u bunkeru mi je bio jednako strašan“, priznaje.
I njegova je priča teška i tužna. Prije 15 godina u Hrvatsku je došao iz BiH kao zaposlenik jedne građevinske firme i radio po čitavoj državi. Stigao je u Istru gdje je imao smještaj koji mu je plaćala firma. No gubitkom posla izgubio je smještaj, a uskoro, zbog nesreće na radu izgubio vid. „Izgubio sam 50 posto vida, a nesretnim slučajem i sve dokumente koje sam posjedovao.
Najednom sam se našao na ulici prepušten sam sebi. U Bosni imam obitelj i kuću, ali nemam papire da se ondje vratim. Dokumente ne mogu izraditi bez prebivališta koje mi, pak nitno ne želi dati“, priča Ilija koji također čeka pomoć Centra i nada se skorom rješenju „zavrzlame“ s papirima i nakon godinu i pol dana prestati nositi neslavni status beskućnika.
Iako u iznimno teškim životnim situacijama, ovi ljudi zrače nevjerojatnim optimizmom i ne skrivaju želju za drugom prilikom. Šale se na vlastiti račun i nastoje u teškoj situaciji naći tračak nade u bolje sutra. Babić se, ipak boji da će zbog sve gore gospodarske situacije, takvih slučajeva biti sve više. (Tekst i foto: Paola Albertini)
