Montraker Live Music Festival: Ten Years After izvrsnim nastupom zapalio publiku

Ten Years After je sinoćnjim nastupom na Montraker Live Music Festivalu u Vrsaru dokazao da s pravom pripada u vrh svjetskog rocka, i to ne samo zahvaljujući "minulom radu", već i aktualnom kvalitetom svirke. Na Montrakeru se okupilo više od tisuću posjetitelja. Velik broj domaćih, iz čitave Istre, a možda i još više stranaca.
Ten Years After je svoj nastup počeo točno u dogovoreno vrijeme, što je više jedinstveno nego rijetko. Otvorili su sa "I'm coming on" te nastavili nizati hitove iz svih razdoblja svoje bogate karijere ("King oft he blues", "Hear me calling", "Angry words", "Big black 45", "50.000 miles", "Bad blood"). Trojka iz originalne postave benda (Leo Lyons na bas gitari, Rick Lee na bubnjevima i Chick Churchill na klavijaturama) "roka" kao da je Woodstock bio lani, a ne pred 43 godine, ali vjerojatno najugodnije iznenađenje je mladi frontmen Joe Gooch.

Otprilike na pola nastupa, osobni je show priredio i bubnjar Rick Lee, svojom fantastičnom višeminutnom solažom na pjesmi "Hobbit". Finiš koncerta su obilježili bezvremenski hitovi "Love like a man", "I'd love to change the world", "School girl", fantastična "I can't keep from crying sometimes", koja se u jednom dijelu pretvara u medley rock standardi od šezdesetih do devedesetih, i konačno, ludilo sa jednom od himni Woodstocka "I'm going home", tijekom koje je Montraker gorio. Publika je Ten Years Aftere dozvala na bis na kojem su odsvirali "Choo mama", a što se tiče posjetitelja, Britanci bi na bini bili ostali čitavu noć.
