Mladi policajac iz buzetske postaje ubio se zbog mobinga?

U rano poslijepodne 2. travnja stigao je do ruba. Bilo je rano proljeće i šuma u Žuncima pokraj Vrbovca bila je posljednje što će vidjeti. Zaustavio je auto, na papir napisao “Nitko za ovo nije kriv”, spustio ga na suvozačevo sjedalo i odande uzeo službeni pištolj, prislonio na sljepoočnicu i opalio.

Policijska ophodnja stigla je brzo, na dojavu prolaznika, nepunih sat vremena poslije. Mogli su tek konstatirati smrt svojeg kolege Borisa Bahuneka, 29-godišnjeg policijskog narednika, rodom iz Križevaca. Ako postoji išta teže, išta tragičnije od trenutka kada roditelj pokapa svoje dijete, onda je to nemir koji tom roditelju ne da spokoja ni danju ni noću jer sluti da je smrt njegova djeteta obavijena sumnjom. Jer, Ljubomir Bahunek, Borisov otac, ne misli da je istina da “nitko nije kriv”, piše Večernji list.

– Vjerujem da je digao ruku na sebe zbog maltretiranja na poslu i o tome je pisao u svome dnevniku koji smo pronašli. Moj je sin u dvije godine poslao 14 molbi za premještaj u bilo koju policijsku upravu u Hrvatskoj jer više nije mogao izdržati u policijskoj postaji Buzet, gdje je radio četiri godine.

Oni su policijskog narednika držali u kancelariji i dali mu da se bavi statistikama i izvještajima, nisu ga puštali ni na cestu u ophodnju – ispričao nam je Ljubomir Bahunek, koji i tri mjeseca nakon smrti svoga sina traži odgovore na pitanja koja se roje svakim danom sve više.

Istraga pri kraju

– Mi dotad nismo ni slutili što prolazi. Tada nam je rekao da više ne može spavati noću, rekao je ime osobe koja ga maltretira i huška kolege na njega i rekao je da se u Buzet više ne vraća – govori majka Đurđa.

Pokazao je roditeljima svoju posljednju, 14. po redu molbu za premještaj u kojoj je, u obrazloženju, 16. siječnja ove godine napisao da želi otići “zbog nepremostivih nesuglasica s radnim kolegama i pretpostavljenima, i poradi zaštite osobnog i profesionalnog digniteta”. Dobio je naznake da će njegova molba naposljetku biti riješena, stoga je kobnog jutra 2. travnja sjeo u auto i uputio se iz Križevaca prema Istri, ali u Buzet nije dospio.

– Borisu je netko na neki način dojavio da ne mora dolaziti, da njegova molba ni ovoga puta neće biti riješena – kaže otac. Na pola puta okrenuo je automobil, o čemu svjedoči i snimka nadzornih kamera, i prije podneva izašao s autoceste i krenuo prema kući. Ali kući nije imao snage ni obraza dolaziti tako poražen.

– Zbog ljubavi se nije ubio jer djevojku nije imao. Zbog dugova se nije ubio i nisu ga ganjali kamatari. Što su mu sve radili, to nikada nećemo doznati, ali siguran sam da su ga u policiji dotjerali do ruba. Nitko iz Buzeta nije zvao i izrazio sućut. Imaju li ti ljudi savjesti i srca? Boris je bio takav čovjek koji ni u oproštajnom pismu nikoga nije htio kriviti za svoju smrt – kaže očajni otac. Silno bi želio do Ranka Ostojića, ali ministar policije za njega, barem zasad, nije pronašao vremena. Stoga smo se mi raspitali u kojoj je fazi istraga.

– Provode se izvidi – kratko je kazao Dražen Diklić, glasnogovornik Županijskog državnog odvjetništva u Velikoj Gorici, nadležnog za istragu samoubojstva policajca kojom se treba utvrditi ima li ili nema odgovornosti nadređenih za Bahunekovu smrt. Odluka će biti donesena nakon što tužiteljstvo dobije iskaz još jednog policajca i nalaz obdukcije.

Šef ga hvali?

U podebljem spisu pohranjeni su iskazi mladićevih kolega iz PU istarske. Doznajemo da su ga svi saslušani opisali kao vrijednog, dobrog, zabavnog i povučenog, da nitko od njih nije govorio da je Bahunek imao kakvih problema na poslu i da se nikome od njih nije ni povjeravao da ga što tišti. U dosadašnjoj istrazi nitko osim obitelji nije upozorio da je bio zlostavljan na poslu.

U spisu se nalazi i oproštajno pismo koje je policija pronašla na suvozačkom sjedalu. Grafološkim vještačenjem utvrđeno je da ga je Bahunek napisao, kao i da je njegov rukopis na dnevniku u kojem je bilježio probleme na poslu, a koji su policiji dali njegovi roditelji.

U spisu je i svih 14 molbi za premještaj koji je Bahunek tražio te iskaz nadređenog na kojeg se sve vrijeme žalio, a koji je kazao da nikada nije na njega povisio glas jer je – uvijek korektno izvršavao sve zadatke, piše Večernji list.

Na kraju, teško je ne zapitati je li moguće da se nadređeni ogluše na 14 molbi za premještaj, da mirno promatraju kako do jučer zdrav čovjek pada u depresiju i pritom ga – ako ne u drugu policijsku upravu – ne pošalju na liječenje i, u konačnici, privremeno mu ne oduzmu službeno oružje. Ako istraga ne utvrdi kaznenu odgovornost, što je s onom moralnom i, naposljetku, ljudskom?