Brijuni Rivijera - 15 godina propuštenih prilika

0
Pulsko priobalje iz zraka
Pulsko priobalje iz zraka

U sklopu projekta "INTRA WASP – Povećanje transparentnosti u upravljanju vodnim i prostornim resursima" a kojeg provodi Zelena akcija u suradnji s Art radionicom Lazareti, Multimedijalnim institutom, Pravom na grad, Zelenom Istrom i Zelenim Osijekom, novinarka Maša Jerin napisala je tekst pod nazivom „Brijuni Rivijera - 15 godina propuštenih prilika“. Članak, u kojem se detaljno analizira provedba projekta Brijuni Rivijera, donosimo u cijelosti:

Oni koji su rođeni u vrijeme kada se u javnosti po prvi puta spomenuo projekt Brijuni resort, nedugo zatim preimenovan u Brijuni rivijera, danas su već tinejdžeri u srednjim školama, a da se na 24 kilometara priobalja južne Istre u međuvremenu nije dogodilo ništa. Nije izgrađen ni jedan luksuzni hotel, apartman, golf teren, nautička luka ili vila za odmor, kao što nije otvoreno ni jedno od tisuće i tisuće najavljenih novih radnih mjesta koja su, prema obećanjima, trebala stati na kraj nezaposlenosti, bar u južnoj Istri.

Ovi mladići i djevojke će po svemu sudeći i maturirati, a možda i diplomirati, a da se ništa bitnog neće promijeniti u odnosu na 8. svibnja 2001. godine kada je Ivan Jakovčić, tadašnji ministar za europske integracije i bivši župan Istarske županije, te najmoćniji čovjek IDS-a, stranke koja Istrom vlada posljednjih 25 godina, otkrio građanima svoju viziju razvoja juga Istre: «Od Bala do Arene, a i Muzil, moraju postati dio Brijuni resorta“.

Sjever Končaru, jug se još uvijek nudi

Zapravo, krivo je reći da se u ovih desetljeće i po ništa nije dogodilo. Promjene nema samo naizgled. Zbila se jedna od najvećih pljački Istre, prodaja najatraktivnijih zemljišta uz samo more, a najeklatantniji primjer rasprodaje i naknadne urbanizacije na štetu lokalne zajednice zasigurno je vodnjanski slučaj Barbarige i Dragonere. Zaustavljen je svaki pokušaj alternativnog oživljavanja bivših vojnih zona u ime megalomanskog projekta koji turizam gura kao jedinu opciju razvoja za domicilno stanovništvo.

Istovremeno su u potpunosti devastirane sve nekretnine koje je napustila vojska, a da ni državna ni lokalna vlast nisu učinile ništa da to spriječe. Ono što su pak učinile Vlada i Istarska županija bilo je osnivanje zajedničke tvrtke Brijuni rivijera d.o.o. u koju je utrošeno gotovo dvadeset milijuna kuna javnog novca, a da još uvijek nije pokrenuta ni jedna investicija kao ni zapošljavanje, izuzev u samoj tvrtki gdje se samo za plaću direktora izdvaja basnoslovnih 14 do 15.000 kuna mjesečno.

U međuvremenu su stanovnici najvećeg istarskog grada već ostali bez pola pulskog zaljeva, a uskoro će i bez druge polovice. Istina, zemljište nije prodano, ali je dijelom dano ili će biti dano u koncesije duge cijeli ljudski vijek. Sjeverni dio luke, otok Sv. Katarina i Monumenti, pripao je tako kontroverznom poduzetniku Danku Končaru na 50 godina, a južni dio gdje se nalazi poluotok Muzil potencijalnim se investitorima nudi na rok od čak 99 godina i to, u najboljem slučaju, jer najave o prodaji zemljišta nisu nikad utihnule.

Tijekom cijelog tog razdoblja domicilno se stanovništvo nije pitalo ni za mišljenje, a kamoli dozvolilo uključivanje u izradu projekta Brijuni rivijera. Jedino što su građani do sada imali prilike vidjeti i čuti bile su najave o otvaranju novih radnih mjesta i pokretanju gospodarstva, a konkretni podaci i analize koje bi opravdale postupke političara te dokazale ekonomsku i društvenu isplativost projekta nisu nikada podastrti javnosti, pa se s pravom postavlja i pitanje jesu li takvi dokumenti uopće izrađeni.

No, krenimo redom od 2000. godine kada je Jakovčić, koji je ujedno bio i član Nadzornog odbora Nacionalnog parka Brijuni, predstavio tom odboru plan po kojem bi brijunski arhipelag s priobaljem postale elitne destinacije s 250 ekskluzivnih vila, pet luksuznih hotela, jedne marine za megajahte i još dvije marine u pulskoj gradskoj luci, dva golf terena — na Velikom Brijunu i Muzilu. Taj se plan razvoja, koncentriran isključivo na turizmu kojeg bi vodile multinacionalne kompanije, nije bitno mijenjao sve do današnjih dana.

Jakovčić je tada po prvi puta dao do znanja i kakvu budućnost planira preostalim industrijskim granama u Puli, bez obzira što su one, za razliku od turizma, nudile cjelogodišnje zapošljavanje te su već stotinama godina hranile tisuće obitelji južne Istre: „Treba preseliti brodogradilište Uljanik i cementaru iz gradske jezgre na alternativne lokacije“.

Najave Ivana Jakovčića

Demilitarizacija Pule i stavljanje u funkciju bivših vojnih zona trebala je, prema riječima Jakovčića, u roku od pet do sedam godina donijeti Istri punu zaposlenost te najmanje 150 milijuna dolara prihoda godišnje. Te je iste 2000. godine izabran novi ravnatelj NO Brijuni Ratomir Ivičić, koji će osam godina kasnije postati drugim po redu direktorom Brijuni rivijera d.o.o., tvrtke koju su 2003. godine osnovale zajedno Vlada RH i Istarska županija s udjelom vlasništva od 67, odnosno 33 posto.

U svojim začecima projekt Brijuni rivijera obuhvaćao je čak 14 bivših vojnih zona koje su se prostirale duž priobalja od Rovinja i Bala, preko Vodnjana, Peroja, Fažane i Brijuna, do Pule, Medulina, Ližnjana pa i samog rta Kamenjaka. U 2002. godini Jakovčić zajedno s Veljkom Ostojićem, tada županijskim pročelnikom za turizam, izrađuje dokument Brijuni rivijera u kojem se navodi da će stavljanjem u funkciju nekretnina u državnom vlasništvu i njihovom privatizacijom te novim građevinskim radovima u svrhu elitnog turizma na tom prostoru posao pronaći sedam do osam tisuća osoba.

Zemljište se trebalo davati u zakup, najam ili koncesiju dok je prodaja morala biti iznimka, tako su barem tvrdili na samom početku, ali ubrzo su promijenili mišljenje. Naime, 2003. godine Društveni ugovor o osnivanju tvrtke Brijuni Rivijera, koji su potpisali župan Jakovčić i tadašnji SDP-ov predsjednik Vlade Ivica Račan, pokazuje da je jedan od ciljeva bila prodaja državne imovine, odnosno njena „učinkovita privatizacija“, kako se navodi u Ugovoru.

U tu svrhu se država obavezala nekretnine u svom vlasništvu unijeti u temeljni kapital Društva čiji je prvim direktorom postao upravo Ostojić. Budući da je on bio i jedini član Uprave, to je značilo da je mogao sam odlučivati o prodaji desetak milijuna kvadrata najatraktivnijeg zemljišta u Istri. No, taj se prijenos državne imovine na tvrtku nije nikada dogodio jer je naknadna HDZ-ova Vlada promijenila Društveni ugovor o osnivanju tvrtke.

Nekretnine i zemljište time su ostali u državnom vlasništvu, a tvrtka je dobila pravo građenja i služnosti. Vjerojatno je taj potez tadašnji premijer Ivo Sanader napravio ne toliko zbog zaštite državne imovine, koliko zbog jačanja svog utjecaja na sam projekt.

Propali natječaji za koncesije

Slijedi nekoliko godina propalih natječaja za raspisivanje koncesija, a istovremeno je smanjen broj lokacija obuhvaćenih projektom na svega četiri: Pineta u Fažani, Hidrobaza u Štinjanu, te Sv. Katarina- Monumenti i Muzil smještenih u samom pulskom akvatoriju. Zanimljivo je da je župan Jakovčić prije raspisivanja natječaja za Brijuni rivijeru u nekoliko navrata odlazio u SAD radi sastanaka s potencijalnim ulagačima, iako je ujedno i bio član povjerenstva koji je odlučivao o izboru koncesionara (!).

Ne čudi stoga da su se mahom javljale kompanije koje su izravno ili neizravno bile povezane s Jakovčićem. Jedna od njih je G2 Investment Group iz New Yorka koja je bila tvorac fantazmagorične ideje o izgradnji Guggenheim muzeja na Muzilu, zajedno s apartmanima, vilama i hotelom brenda Guggenheim. U igri se kao potencijalni investitor neslužbeno navodila i izraelska tvrtka Solel Boneh gdje je kao konzultant radio povjesničar umjetnosti Jugo Jakovčić, županov sin. Jedina lokalna uprava koja je tražila da se preispita projekt Brijuni Rivijera bila je Općina Fažana. Općinsko vijeće je 2011. odbilo potpisati prijedlog ugovora o provedbi projekta jer nisu uvažene njihove primjedbe, a to je da investitor naknadu za pravo građenja tijekom koncesije uplaćuje na račun Općine umjesto na račun tvrtke Brijuni rivijera.

Postavlja se pitanje zašto se gradovi Pula i Vodnjan nisu i sami zalagali za ta ista prava koja bi donijela veće koristi građanima. U 2012. godini, tvrtki Brijuni rivijera dano je na upravljanje MORH-ov kamp Pineta. Na taj se način želio riješiti problem negativnog poslovanja ovog državno-županijskog poduzeća čiji su dugovi sanirani proračunskim novcem. U nedostatku svjetskih ulagača koji su trebali u Pineti izgraditi luksuzni hotel sa 650 kreveta, danas tvrtka Brijuni rivijera na svojim web stranicama nudi tek jeftin smještaj u mobilnim kućicama i šatorima.

Prolazile su godine

Kako su godine odmicale, tako su se smanjivale i brojke o zapošljavanju u sklopu Brijuni rivijere, no one još uvijek javnosti zvuče primamljivo - 4.000 novih radnih mjesta. Naravno, analize ne postoje, ali čak da su ti podaci točni, u Sindikatu Istre i Kvarnera (SIK) već su u više navrata upozorili da sezonska djelatnost ne može riješiti problem nezaposlenosti u Istri, a pitanje je i kakav bi se profil poslova nudio domicilnom stanovništvu. Poznato je, naime, da u Istri već godinama nedostaje turističkog kadra kao što su pomoćni kuhari, konobari, spremačice i sl. potrebnih tijekom ljetnih mjeseci te se većina radnika uvozi iz unutrašnjosti Hrvatske ili čak iz susjednih država kao što je Bosna i Hercegovina.

Prema analizi koju je 2011. godine izradio SIK na bazi suvremenih turističkih standarda, planirani hoteli s pet zvjezdica, koji se misle graditi na ovim područjima, nikako ne mogu donijeti najavljeni broj novih radnih mjesta. «Temeljem sindikalnog iskustva tvrdim da taj broj u najoptimalnijim uvjetima ne može biti veći od 500 radnika, a osim toga projekt Brijuni rivijera, nudi uglavnom sezonsko zapošljavanje u turizmu, sa slabo plaćenim radnicima na uslužnim poslovima koji proizvode nepriznate invalide, a to sigurno nije ono što treba stanovnicima Istre», rekao je svojedobno predsjednik SIK-a Bruno Bulić.

Da su brojke o zapošljavanju bile prenapuhane postalo je očito 2012. godine nakon što je tvrtka Kermas u vlasništvu Danka Končara dobila za sad prvu i jedinu koncesiju u sklopu projekta Brijuni Rivijera i to za lokaciju Sv. Katarina- Monumenti. Na ovom se prostoru planiraju izgraditi dvije luke nautičkog turizma s 550 vezova u moru i suha marina od 1.150 vezova te hotel s četiri ili pet zvjezdica kapaciteta 200 kreveta, a gospodarska studija Končareve tvrtke predviđa svega 160 radnih mjesta i to mahom sezonskih.

No, pitanje je kada će se i to dogoditi budući da su probijeni rokovi do kad je Končar trebao dostaviti uporabnu dozvolu za ovaj projekt. Nikakve brige za Končara jer mu je tehnička Vlada na jednoj od svojih posljednjih sjednica u rujnu ove godine produžila rok za dostavu potrebne dokumentacije sa šest na osam godina, dok je rok za zaključenje ugovora o koncesiji određen najkasnije do 1. svibnja 2017. godine.

Podsjetimo i to da je 2010. godine Končar otkupio, između ostalog, i projekt izgradnje vila i golf terena na području Barbarige i Dragonere, nakon što se tamo zbila jedna od najvećih kriminalnih afera u Hrvatskoj povezanih s Hypo bankom. Slučaj je prošle godine imao i sudski epilog.

Zbog jeftine prodaje i naknadne urbanizacije 1,1 milijun kvadrata priobalja osuđena je bivša načelnica Općine Vodnjan Lidia Delton jer je pri sklapanju tog posla oštetila Vodnjan za 47,2 milijuna kuna. Doduše, kažnjena je samo načelnica, ali ne i ostali akteri iz političkog vrha Istre koji su zajedno sa čelnicima Hypo banke izvukli 80 milijuna eura kredita za projekt Barbarige i Dragonere te ga nenamjenski potrošili. Budući da na ovom zemljištu i dalje raste tek trava i mediteranska makija pretpostavlja se da će uslijediti daljnja preprodaja projekta.

Razgovor Zelene Istre i Forbesa

I tako stižemo do 2015. godine kada je Državni ured za upravljanje državnom imovinom (DUUDI) raspisao natječaj za Muzil koji se investitorima nudi na rok od 99 godina. Dosada očuvanu prirodu na poluotok Muzilu površine 170 hektara uglavnom šumskog zemljišta, zamijenit će pet hotela i apartmana s 2.500 ležajeva te golf igralište, zatim marina, dvije garaže sa 700 parkirnih mjesta i ostali turističko-ugostiteljski sadržaji kao što su aquapark, shopping centar i sl. Na natječaj su pristigle samo  dvije neobvezujuće ponude i to od Bouygues Bâtiment International iz Francuske te Real Estate LLC. iz SAD-a.

Prva kompanija je otprije poznata javnosti jer od 1995. ima koncesiju nad Istarskim ipsilonom na 32 godine te je članica francuskog konzorcija koji je dobio 30-godišnju koncesiju nad zagrebačkim aerodromom. Međutim, druga tvrtka se po prvi puta spominje na hrvatskom tržištu, a sudeći prema sadržaju njihove internetske stranice nema potrebne kapacitete za tako veliku investiciju, pa se postavlja pitanje tko stoji iza ove tvrtke.

To su u udruzi Zelena Istra, koja od samih početaka bori za veću transparentnost projekta i participaciju građana, pokušali doznati prije nekoliko mjeseci kada su preko skype-a razgovarali s predstavnikom tvrtke Forbes. On im je potvrdio kako se radi o drugim ulagačima, no nije ih želio imenovati rekavši samo da su iz Hong Konga. Ispričao je i kako na projektu Muzila radi već niz godina i kako je, tada kao predstavnik tvrtke G2 Investment Group, kontaktirao sa tadašnjim županom Jakovčićem i gradonačelnikom Pule Borisom Miletićem.

Obavijestio je da je ideja Guggenheim muzeja na Muzilu bila njihova, ali se od nje odustalo te da sada planiraju kongresni centar, a u tijeku su i pregovori s drugim ulagačem, tvrtkom Boygues Batiment International, o mogućnostima suradnje na tom projektu. Iz razgovora s predstavnikom investitora proizašlo je da oni nisu zainteresirani za izgradnju golf terena te da su spremni na dijalog s lokalnom zajednicom.

Ukoliko je to istina, ističe predsjednica Zelene Istre Dušica Radojčić, to bi bio pomak nabolje budući da je upravo golf igralište uz pretjeranu apartmanizaciju s pravom izazvalo najviše kritika Puljana zbog negativnog utjecaja na okoliš. U svakom slučaju u Zelenoj Istri smatraju da konačnu odluku o tako velikom projektu trebaju donijeti građani na referendumu.

Šutnja institucija

Tko su potencijalni investitori i što su predložili u svojim ponudama pokušali smo doznati od DUUDI-ja, koji je odnedavno ustrojen u Ministarstvo državne imovne te od Grada Pule. Tražili smo da javnost detaljnije obavijeste o planovima zapošljavanja lokalnog stanovništva, o tome koliko iznose okvirni troškovi izgradnje infrastrukture i tko će ih snositi – Grad Pula ili investitor.

Pitali smo li istina da ovi potencijalni investitori nisu zainteresirani za gradnju golf terena te u kojoj je fazi raspisivanje obvezujućeg međunarodnog natječaja na kojem će se izabrati konačni investitor. Odgovore na ova pitanja nismo dobili ni od državne ni od lokalne vlasti. Zapravo, iz Grada Pule su nam odgovorili da oni nemaju uvid u tu dokumentaciju. Zvuči nevjerojatno budući da upravo gradonačelnik Pule, Boris Miletić, sjedi u Povjerenstvu za praćenje realizacije razvojnog projekta Muzil. Prethodno je od 2012. do 2014. bio i član Nadzornog odbora ovog društva zbog čega ga je prošli tjedan Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa kaznilo s 3.000 kuna.

Pitanja smo uputili i sadašnjem predsjedniku Nadzornog odbora Brijuni rivijere Giordanu Škufliću, inače pročelniku odjela za prostorno uređenje Grada Pule, koji je kazao da je jedino direktorica društva Sanja Bežan „ovlaštena za davanje odgovora medijima“. Međutim, Bežan koja je ne čelno mjesto Brijuni rivijere došla 2013. godine, nije odgovorila na naša pitanja iako smo joj ostavili dovoljno vremena - gotovo mjesec dana. Možda je zaboravila da je direktorica javnog poduzeća koja u ingerenciji ima javno dobro i čiji bi rad kao i podaci trebali biti javni? Pitanja smo poslali i Istarskoj županiji, ali ni od župana Valtera Flega nije stigao nikakav odgovor.

Ono što je posebno zabrinjavajuće u cijelom projektu Brijuni Rivijera je to da najave o privatizaciji kao mamcu za investitore nisu nikad prestale. Kad je Ostojić postao ministar turizma u nekoliko je navrata tijekom 2012. godine najavio mogućnost promjene modela investiranja.

- Ne znam čega se bojimo. Što će se dogoditi ako prodamo zemljište na kojem će biti izgrađeni objekti s nužnom okućnicom, a ostalo zemljište damo u dugoročan zakup? Ništa se neće dogoditi, izjavio je tada za Glas Istre ministar Ostojić te dodao da bi se to zemljište trebalo prodati po „razumnoj cijeni“, a to znači da, smatra on, ne može iznositi 500 eura po kvadratu, nego puno manje. Također se na sjednici Nadzornog odbora Društva 2013. razmatrao zaključak uprave "o potrebi izmjene modela provedbe projekta Brijuni rivijera iz razloga jer banke više nisu u mogućnosti financirati projekte na temelju koncesijskih i sličnih prava zbog nedostatne zaštite vlastitih ulaganja".

Stoga je, "u razradi novi model koji bi ulagateljima omogućio otkup zemljišta ispod budućeg objekta s pripadajućom nužnom okućnicom". Što je bilo s tim modelom nismo uspjeli saznati ni od direktorice Bežan, ni od gradonačelnika Miletića kao ni od župana Flega. Šute i u Ministarstvu državne imovine koje je nedavno stavilo na javnu raspravu opsežni prijedlog plana upravljanja imovinom u državnom vlasništvu za 2017. godinu gdje se, između ostalog, predlaže i privatizacija tvrtke Brijuni rivijera.

Kako su godine prolazile tako je raslo nezadovoljstvo javnosti ovim projektom posebice kada je postalo jasno da se još jedine preostale slobodne zone za razvoj Pule, Muzil te Sv. Katarina i Monumenti, nakon 200 godina vojne zatvorenosti, žele prenamijeniti u turističku enklavu za bogate čime bi ovi prostori prešli na upravljanje multinacionalnoj kompaniji umjesto samim Puljanima.

Otpor neformalnih grupa

Prvi konkretniji otpor pružila je Pulska grupa, neformalno udruženje mladih arhitekata koji su se 2005. godine okupili u rodnom grada i razočarani planovima prenamjene vojnih zona ponudili svoja rješenja. „Brijuni Rivijera je u početku svoje planove prezentirala javno i transparentno, investitori i političari su javno govorili da se tamo planira ekskluzivna zona s vilama, ograđena petometarskim zidom i nadzornim kamerama, da će ta investicija podignuti ovaj kraj i da je to super. Mi nismo htjeli samo kritizirati te planove nego smo na Katarini 2006. organizirali međunarodnu arhitektonsko-urbanističku radionicu, okupili studente i mentore s fakulteta iz Zagreba, Ljubljane i Venecije koji su tijekom šest dana stvarali svoje projekte.

Vjerovali smo da ako se tu izrode neki kvalitetni prijedlozi, da će ih prepoznati i gradske strukture. No, bili smo tada mladi i naivni”, svojedobno je za Nacional izjavio arhitekt i aktivist Emil Jurcan, jedan od osnivača zadruge Praksa u Puli, a od 2015. godine predsjednik Društva arhitekata Istre.

Otpor građana biva sve veći i 2009. godine nastaje Građanska inicijativa za Muzil „Volim Pulu“ koja osim arhitekata okuplja ljude svih profila s ciljem kritičnog promišljanja i uključivanja građana u planiranje sudbine svoga grada, a što bi trebao biti normalan politički diskurs u demokratskim zemljama. U nekoliko su navrata članovi inicijative izašli u javnost s konkretnim planovima oživljavanja napuštenih vojnih zona, a koje su uključivale i turizam, ali kao dio šire lepeze ekonomsko-društvenih potreba jednog grada.

Drugim riječima, predlažu da se objekti koji su već godinama napušteni predaju na trajno ili privremeno korištenje velikom broju korisnika, malim i velikim investitorima, od kojih bi jedan ulagao u izgradnju hotela, drugi u poslovni objekt, treći u stambenu zgradu, netko u sportske zone ili pak edukacijsku ustanovu sve dok se Muzil ne bi zaista uklopio u tkivo grada.

No, od gradonačelnika Miletića stizala su uvijek ista opravdanja da je zemljište u državnom vlasništvu te da Grad stoga nema nikakve ingerencije nad projektom. Međutim, upravo lokalne vlasti u svojim prostornim planovima odlučuju što žele na svojem prostoru neovisno o tome tko je vlasnik zemljišta. Kad je 8. svibnja 2014. godine vladajuća koalicija vijećnika promjenom prostornog plana dala zeleno svjetlo apartmanizaciji i gradnji golfa na Muzilu (usput rečeno cijela se oporba ujedinila i glasala protiv) na Forumu, trgu ispred pulske gradske palače prosvjedovalo je oko tisuću građana, a više od pet tisuća ih je prethodno potpisalo peticiju Građanske inicijative protiv predloženih izmjena prostornih planova.

Primjedbe su uputile i nadležne strukovne organizacije i institucije, kao što su Hrvatske šume, Društvo arhitekata Istre, Udruženje hrvatskih arhitekata te Državni zavod za zaštitu prirode. Sve su primjedbe odbačene, kao i zahtjevi prosvjednika koje je gradonačelnik Pule s nipodaštavanjem nazvao „šačicom ljudi“. No, istina je da u svojem mandatu Miletić nije doživio veći prosvjed, a kada su građani razočarani odlukom sjeli pred Komunalnom palačom zablokiravši izlaz, gradonačelnik je zajedno s vijećnicima vladajuće koalicije šmugnuo kroz prozor i izlaz za nuždu na stražnjoj strani zgrade. Sumnjamo da bi to učinio zbog „šačice ljudi“.

Prozivke vrha IDS-a

Svi koji su se dosad usudili uputiti kritiku na projekt Brijuni Rivijera, bili oni obični građani ili pak struka, doživjeli su brojne pritiske i prijetnje te su javno prozvani od vrha IDS-a da su anarhisti, buntovnici bez razloga, kočničari svakog razvoja pa čak i mafija (podsjećamo na sramotnu Jakovčićevu izjavu iz 2012. godine o „konzervatorskoj mafiji“ nakon proglašenja kulturnog dobra na lokacijama Sv. Katarina-Monumenti i Hidrobaza).

Do sada je odbačen svaki zahtjev za raspisivanje referenduma počevši od onog iz 2003. godine kada je Odbor za referendum diljem Istre prikupio više od 12 tisuća potpisa protiv rasprodaje zemlje i projekta Brijuni rivijere. Pokretanje te peticije Jakovčić je okarakterizirao kao „neodgovorno, neozbiljno i nemoralno“, a sličnim je uvredama nastavio častiti sve one koji su se usudili kritizirati njegov plan pa tako i članove građanske inicijative „Volim Pulu“ za koje je kazao da je riječ o desetak ljudi koji se protive projektima i da zbog njih sve stoji, te da te ljude treba ukloniti.

Istovremeno je jačanje političke kontrole IDS-a nad regionalnim listom Glasa Istre dovelo do cenzure novinara koji kritički promišljaju o Brijuni rivijeri tako da ono što u posljednje vrijeme dopire do javnosti su uglavnom demagoške floskule o „novim radnim mjestima“ i „pokretanju gospodarstva“.

Ništa bolja situacija nije ni u mainstream medijima koje već godinama služe kao poligon svake nove vlasti za plasiranje isključivo afirmativnih stajališta o Brijuni rivijeri a koja je, usput rečeno, uvrštena i na popis strateških investicijskih projekta države. Ovakav je nedemokratski, neetični i netransparentni modus operandi prisutan od samog početka, od dana kad je javno prezentiran projekt Brijuni rivijera koji je zatim postao obvezujući za sve građane Istre bez da se ikada sama vizija razvoja kojeg je osmislila - u ovom slučaju zaista šačica ljudi! - smjela dovesti u pitanje. Preskačući građane, bez široke javne rasprave, ignorirajući u konačnici i argumente struke, uz prijetnju i uvrede, Brijuni rivijera i nakon 15 godina ide dalje - a da se nije pomakla s mrtve točke, zaključuje Maša Jerin.

loading...

Posljednji komentari

Najnovije vijesti

Istarski Forum

Za sudjelovanje u Istarskom Forumu potrebna je prijava ili registracija i izrada profila

Prijava ili Registracija korisničkog računa