Dnevnik nogometnog navijača: Kako smo se obračunavali s irskim navijačima

Nakon prospavane noći u Berlinu, u nedjelju ujutro krenuli smo prema Poljskoj. Poljaci su se dobro pripremili za ovo prvenstvo pa su mnogo novaca uložili i u prateću infrastrukturu, posebno autoceste. Jedna takva izgrađena je od Poznanja do njemačko-poljske granice, čime je putovanje od Berlina do grada u kojem hrvatska nogometna reprezentcaija igra dvije utakmice smanjeno na nešto više od dva sata. Cesta je prekrasna, ali jedan detalj pokazuje kako su Poljaci, unatoč članstvu u EU, u nekim stvarima ipak iza nas. Naime, kod plaćanja autoceste karticom službenica nam je dala slip na potpis, što se na našim autocestama već godinama ne radi.

Jedini kiks Poljaci su napravili u fun zoni. Fun zone su u modi od Eura 2008. godine, kada se počelo organizirati posebne programe s video projekcijama utakmica za navijače koji nisu uspjeli doći do karata. No, uoči utakmica u fun zonama se okupljaju svi, i oni koji imaju karte i oni koji nemaju, a fun zona u Poznanju ostat će zabilježana u povijesti europskih nogometnih prvenstava po tome što im je uoči utakmice Hrvatska-Irska zakazao sustav blagajni pa čitavo jutro nije bilo moguće točiti piće. Bila je to doista bizarna situacija. Tisuće žednih Iraca i Hrvata, a konobari i konobarice im se nemoćni smješkaju iza šankova.

Stoga smo svi otišli u starogradsku jezgru gdje se odvijao „obračun“ hrvatskih i irskih navijača. Ali ne obračun šakama, već pjevanjem i navijanjem. Najprije bi oni zapjevali neku svoju, a onda mi još glasnije našu pjesmu i tako cijelih sat vremena, a vrhunac je bio kada su naši navijači preko čitavog trga razvili dvadeset metara dugačku zastavu. S jedne strane trga crveno-bijele kockice, a s druge zelena irska boja. Domaćini Poljaci, očito nenavikli na ovakvu scenografiju, nisu skrivali oduševljenje, pa su mobitelima slikali iz svih kuteva.

A Irci su fenomenalni. Vole Hrvate, vole nogomet i vole pivu, a i dobro su se pripremili za susret s nama, pa nam je tako prišao jedan irski navijač i rekao: „Rule No1 – fuck Serbia!“, na što smo mi njemu, da ga oraspoložimo, rekli i pravilo broj 2: Fuck England!

Na stadionu je njih ipak bilo više, mislim da je odnos bio 60:40 u korist irskih navijača, ali kada su nam Poljaci preko razglasa pustili Thompsonovu „Lijepa li si“, nije ih bilo ni čuti ni vidjeti. Prije Thomposna su pustili i neku irsku pjesmu. Inače, navijanje im je dosta slično engleskom, imaju slične pjesme, pa svakoj utakmici na kojoj igra Irska daju posebnu draž. Naravno, poslije utakmice su potpuno utihnuli, pa ih je bilo tužno gledati kako razočarano tumaraju gradom.

Mi smo se poslije utakmice vratili u Berlin i tamo ostajemo do subote. U nedjelju ujutro krećemo prema Gdanjsku, gdje nas u ponedjeljak čekaju Španjolci. Naravno, prije toga ćemo još jednom u Poznanj. U četvrtak će grad ponovo biti u znaku crvene, bijele i zelene boje, ali ovog puta zbog Talijana. Ako talijanski navijači budu raspoloženi kao irski, očekuje nas još jedan ludi dan u Poznanju. Zapravo, neka sve bude kao s Irskom – i navijanje i razultat. (Iz Poljske: Nenad Čakić)