Koji je pravi, istarski ili belgijski najmanji grad na svijetu?

27.05.2012 14:36 0

Na ulasku u Hum, najmanji grad na svijetu, pokraj stare škole telefonska je govornica i gradska oglasna ploča. Na njoj plakat koji poziva na seriju predavanja u Narodnom domu u Buzetu.

Teme predavanja su najveće svjetske zagonetke: jedan dan o podrijetlu života, drugi dan o podrijetlu čovjeka, treći o misterijima Isusa Krista… Ali možda bi popisu trebalo dodati još jednu zagonetku: koji je, zapravo, najmanji grad na svijetu?

Jer, odvezete li se iz Huma do Pule, sjednete na avion za briselski južni aerodrom Charleroi, ondje presjednete u auto i za jedan sat vožnje opet ćete završiti u mjestu koje nosi titulu – najmanji grad na svijetu. Zove se Durbuy i od te titule zarađuje bolje nego hrvatski Hum, piše Večernji list.

Pripojena im okolna sela

Posjetili smo i jedan i drugi, razgovarali sa stanovnicima i turistima te pokušali riješiti tu zagonetku. Koji je od ova dva zaista najmanji grad na svijetu?

– Kad vam kažem, Durbuy je najmanji grad na svijetu – govori stanovnik tog belgijskog gradića Jacques Remy nakon što ga pitamo je li ta krilatica, koju vidimo posvuda po Durbuyu, samo zgodan štos ili istina. Ali kad mu pokazujemo članak s Wikipedije, u kojemu piše da je Hum u Hrvatskoj najmanji grad na svijetu po Guinnessovoj knjizi rekorda, Jacques dopušta da je tako.

Durbuy je pun turista, kojima kao specijalitet nude vafle

– Dobro, možda nismo više baš najmanji na svijetu, ali bili smo do 1977. godine, kada je gradu Durbuyu pripojeno još desetak okolnih sela pa je sad, kao općina, po broju stanovnika puno veći. Ali sam grad Durbuy desetljećima je, možda stoljećima, bio na glasu kao najmanji grad na svijetu i to je ostalo sve do danas – kaže Jacques Remy.

Pozivajući se na podatak s Wikipedije, i mnogi drugi članci na internetu spominju Hum kao najmanji grad na svijetu prema Guinnessovoj knjizi rekorda. Ali svi koji o tome pišu na internetu očito nikad nisu sjedili u kući Franka Blagonića u Humu, gdje mi upravo sjedimo i slušamo kako Wikipedia laže.

Vreva na ulicama

– Ne, to nije točno, nismo upisani u Guinnessovu knjigu rekorda. Hum nije nikad prijavljen Guinnessu. Ali mi jesmo najmanji, koliko ja znam. Šta kažete, Durbuy u Belgiji? Koliko taj ima stanovnika – pita Franko, član Udruge Hum i jedan od ukupno 24 stanovnika grada.

Prenosimo mu što nam je dan ranije u Durbuyu rekao gospodin Remy: šezdesetak stalno nastanjenih baš u gradu Durbuyu, ako ne računamo otprilike osam tisuća ostalih koji žive u cijeloj općini Durbuy. Jasno je da je Hum manji, ali kako se onda ti Belgijanci usuđuju nazivati svoj grad najmanjim na svijetu?

– Ha, hvalili su se i Francuzi. Šetali su jedan dan Humom i kažu nam: i mi u Francuskoj imamo najmanji grad na svijetu. Pa dobro, pitam ih, koliko ima stanovnika? Kažu, nekoliko tisuća. E, onda vidite i sami koji je manji… – kaže Franko Blagonić.

Zaista, dok Durbuy površinom i brojem stanovnika jest mali grad, vreva turista je takva da vam se čini kao da se nalazite u nekom povijesnom, turistički atraktivnom kvartu bilo kojeg velikoga grada. Hoteli s wellness centrima, restorani s dnevnim menijima, sve je u Durbuyu puno više turistički nego u Humu. Grad je lijep, ali je i tipična zamka za turiste.

Vrijeme je stalo na 2.30

U Humu čovjek ima osjećaj da je zaista u nekom mikrokozmosu koji se, opet, može nazvati gradom jer ima sve najvažnije atribute grada. Dok razgovaramo s Frankom Blagonićem, a u kuhinji se dovršava i uskoro poslužuje ručak, kroz otvorena vrata proviruje neki turist s malom videokamerom oko vrata. Traži ključ.

Franko uzima sa stola privjesak s likom Majke Božje, na kojem visi nekoliko ključeva, i pruža ga turistu. Moj zbunjeni pogled traži objašnjenje, a Franko nepitan daje odgovor:

– Moja majka čisti crkvu pa ključ stoji kod nas. Turisti koji žele vidjeti oltar, svrate ovdje po ključ. Poruka o tome gdje se ključ nalazi napisana je na ulaznim vratima crkve...

Kazaljke sata na tornju crkve zaustavile su se prije tridesetak godina. Vrijeme je stalo na dva i trideset. U Humu postoji jedna konoba i dvije-tri trgovine sa suvenirima, delicijama i rakijom.

Trgovina s namirnicama postojala je do kraja osamdesetih. Nekad davno u gradu je bio i šnajder, sjeća se Frankova majka Nerina Blagonić (rođena Grabar, prezime koje je dugo u Humu). Kad je šnajder zatvorio, pitamo.

– Ne znam, bila sam mlada. Kad sam u školu hodila – odgovara gospođa Nerina, rođena 1933. godine. Do Drugog svjetskog rata bile su tri škole u gradu.

Obitelji su imale po osmero do petnaestero djece, kažu nam Humljani. Sad nema nijedne škole. Posljednja je zatvorena 1980. godine. Djeca idu u školu u Roču, a u srednju u Buzet ili Pazin.

Najmlađi stanovnik Huma zove se Karlo Božić. Uskoro će navršiti četiri godine. Prije njega posljednja beba u Humu rođena je 1985. S razmakom od 23 godine između dva posljednja rođenja, jasno je da život u Humu teče vrlo sporo.

Život u Durbuyu teče – nešto brže.Puno više turista nego u Hum dolazi u taj belgijski “najmanji grad na svijetu”. Turisti dolaze iz obližnjeg Luksemburga, Njemačke, Francuske, ali i iz dalekih zemalja.

– U travnju i svibnju dolazi nam puno Japanaca – kaže Jacqueline Dresse, supruga Jacquesa Remyja, koja je u garaži njihove kuće otvorila malu prodavaonicu antikviteta. To joj je hobi. Ona i suprug vole obilaziti buvljake i sajmove starina pa stvari koje kupi i koje joj nakon nekog vremena dosade jednostavno preseli u garažu, otvori vrata i pusti da kupci švrljaju, dok ona sjedne na stolac na ulicu i čita knjigu.

Antikviteti i rabljeni predmeti važan su dio ponude Durbuya, koji još ima trgovine s nakitom, mesnicu, cvjećarnicu, male umjetničke galerije, frizeraj. Da ne spominjemo ponovno i hotele i restorane, od kojih se neki kite i Michelinovim preporukama.

Liječi čak i opadanje kose

Tražeći lokalni specijalitet koji turisti najčešće kupuju, zaključili smo da su to vafli. Nisu durbujski nego nacionalni belgijski specijalitet, ali i u Durbuy ih je prisvojio. Ako tražite koji je to lokalni specijalitet u Humu, ne možete pogriješiti – to je biska. I po toj priči je ovaj najmanji grad na svijetu autentičniji nego njegov belgijski brat blizanac.

– Biska je potekla iz Huma – kaže Franko Blagonić. Prvi ju je počeo proizvoditi humski svećenik Josip Vidau, koji je u Humu službovao dvadesetak godina, a preminuo je 1983.

Skupljao je razne vrste trava i proizveo rakiju koju je davao ljudima za regulaciju tlaka i jačanje srca te krvnih žila, ali i za liječenje od svakojakih bolesti.

– Čak i za opadanje kose… – kaže Franko. Od svih recepata koje je smišljao, samo je ostavio recept za bisku. Danas se proizvodi i pije po cijeloj Hrvatskoj, ali potekla je baš iz najmanjega grada na svijetu. Huma, ne Durbuya, piše Večernji list.