Pazinski dani Dade Prše: Najveći igrač koji je ikada igrao u Istri

0

U danima kad hrvatska nogometna reprezentacija igra ključne utakmice za plasman na idući EURO, prisjetili smo se najvećeg hrvatskog reprezentativca koji je ikada igrao u nekom istarskom klubu. Bilo je to u vrijeme kada je u Prvoj ligi igrala Pazinka, a glavni napadač bio im je tada malo poznati Dado Pršo, igrač koji će mnogo godina kasnije u jednoj utakmici Lige prvaka slavnom Deportivu zabiti čak četiri gola.   

Široj hrvatskoj javnosti Pršo je postao poznat tek nakon pobjede naše nogometne reprezentacije nad Belgijom, u kvalifikacijama za EURO 2004. u Portugalu. Drugi od četiri gola u mreži “crvenih vragova” postigao je Dado Pršo, nogometaš za kojeg, samo mjesec dana prije sudbonosne utakmice što je odlučivala o našem nastupu na Europskom prvenstvu u Portugalu, nikada nije čulo barem 95 posto Hrvata. Čak štoviše, za njega nije znala većina hrvatskih nogometnih stručnjaka, a od novinara su ga znali samo oni koji redovito na “Petici” prate golove “Le championata”. Za igrača koji je u hrvatskoj nogometnoj ligi odigrao samo jednu sezonu nisu znali ni u Splitu, gdje je započeo s prvim nogometnim koracima.

Jedino mjesto u Hrvatskoj gdje tada nikome nije trebalo objašnjavati tko je Dado Pršo bio je Pazin. No, zanimljivo je da je Pršo Pazinjanima manje ostao u sjećanju kao napadač Pazinke iz njenih prvoligaških dana, a više kao jedan od najnestašnijih mladića koji su ikada, barem nakratko, živjeli u glavnom gradu Istarske županije.

Legende o Pršinim nestašlucima još se i danas prepričavaju po Pazinštini. Bilo da je riječ o brojnim tulumarenjima, kockanju, suludom i nekontroliranom trošenju novaca, orgijanju ili, pak, demoliranju telefonske govornice zbog koje je jednu noć čak morao prespavati u pazinskoj policiji.

Dado Pršo je za NK Pazinku igrao 1992. i 1993. godine, u njenoj prvoj, od dvije, prvoligaške sezone, kada je trener kluba bio Luka Bonačić. Prema nekim verzijama upravo je Bonačić mladoga Pršu doveo u Pazin. Naime, većina njegovih tadašnjih suigrača, s kojima smo razgovarali, sjeća se da je Dado u Pazin došao nekih desetak dana poslije Bonačića. Navodno je mladi igrač bio toliko problematičan u Splitu da je njegov otac zamolio Bonačića da ga uzme kod sebe u Pazin. Prema nekim verzijama, zbog nediscipline je najuren iz juniora Hajduka, prema drugima je u Splitu bio upao u loše društvo pa ga je otac odlučio skloniti iz tog, u to vrijeme, za mlade ljude prilično problematičnog grada.

U Pazinu je tada u opticaju bila i treća verzija, po kojoj je Pršo tada morao napustiti Split zbog, navodnih, srpskih korijena, budući da to Istranima tada nije predstavljalo nikakav “politički” problem.

Mauro Tomišić je u to vrijeme igrao desnog bočnog za Pazinku. Kada je klub ispao iz Prve lige neko je vrijeme igrao za porečki Jadran, a karijeru je završio u NK Rijeci, u Gračanovoj eri, kada je klubu nepravedno oduzeta titula prvaka Hrvatske. “Jednog dana se jedan nepoznati klinac pojavio na treningu, imao je nekih 17 godina, niti školu nije bija finija, i počeo s nama trenirati”, prisjetio se Mauro Tomišić dolaska Prše u Pazin. “Iskreno, tada nismo vjerovali da može dogurati dokle je kasnije stigao, ali već onda se vidjelo da je veliki talent, strašan tehničar, nevjerojatan dribler.”

I Nino Kos iz Labina, koji je u to vrijeme igrao lijevog bočnog, također nam je rekao da je Pršo bio izuzetan tehničar. Kos, koji je nakon Pazinke igrao za pulsku Istru te u Austriji, a danas je trener juniora Rudara, posebno pamti Pršu po nevjerojatnim “iksericama”. “Dok je trčao, jedno koljeno bi mu udaralo u drugo”, sjeća se Kos, koji nije krio iznenađenje kada je na utakmici s Belgijom vidio da Pršo više nema problema s “iksericama”.

Mauro Tomišić se sjeća da su ga ostali igrači često zezali zbog tih ikserica. “Mislim da je to kasnije riješio uz pomoć uložaka”, reći će Tomišić. “Nakon Pazina je otišao u drugu francusku ligu, pa se počelo govoriti da se tamo uhvatio lošeg društva, da se ponašao problematično… ”

Kapetan nogometaša Pazinke tada je bio Marino Foško. “Dado je bio jedno razigrano dijete. Bio je dobar igrač, međutim, imao je i mnoge mane. Bio je prilično ”lud”, ali korektan dečko. Mene je posebno dojmilo to što me, za razliku od većine drugih suigrača, jako poštovao kao kapetana. Sjećam se jedne zanimljive situacije iz toga razdoblja. Naime, Dado je strašno volio kockati, a Bonačić je igračima branio kockanje. Jednom sam ja tako ušao u pizzeriju u kojoj su igrači najčešće kockali, naravno ne da ih špijuniram, jer to me kao kapetana doista nije zanimalo (uostalom, kockali su za svoje novce), ali kad me je Pršo vidio da ulazim zgrabio je prvog promatrača do sebe i posjeo ga ispred poker automata, kao da, tobože, ovaj igra. Svoju bi plaću “skockao” u dva dana. Prvi dan bi vratio sve dugove, a ono što bi mu ostalo, potrošio bi drugi dan.”

Iako je, pored kockanja Pršo često i pio, Foško ne misli da je on bio najveći pijanac u povijesti kluba. “Prava era pijančevanja u Pazinci je započela s dolaskom Igora Pamića. Isto tako, što posebno cijenim, Pršo uvijek govori da je igrao u Pazinci, za razliku od Pamića koji uporno ističe da je bio igrač Žminja, a nikada ne spominje Pazinku, kao da nikada ovdje nije igrao”, rekao mi je jednom Foško.

Foško se Prše sjeća kao darovitog nogometaša, koji se volio nadigravati, ali bez velikog učinka. “Sjećam se jednog detalja s utakmice protiv Rijeke na kojoj ga je čuvao Belaić. Nakon utakmice Dado pita Bonačića: “Šefe, jesam li dobro igrao?” A Bonačić mu kaže: “Idi do Belaića, reci mu neka stavi neku krpu na glavu, jer mu se još vrti u glavi, ali niti jednom nisi uspio centrirati, samo si njega zajebavao, a ništa nisi napravio.”

Zbog čestih driblinga i “finti” Pršo je bio miljenik pazinske publike. Igrao je u napadačkom paru s Seadom Seferovićem iz BiH, pa iako je rijetko zabijao golove (možda svega dva-tri u čitavoj sezoni) Pršu su Pazinjani naprosto obožavali. Zbog toga su mu opraštali i sve nestašluke koje je radio po gradu.

Big Brotherovac Alen Macinić se kao tadašnji 13-godišnjak sjeća se da su sve pazinske tinejdžerke naprosto ludovale za Pršom. “Bija je mlad i strašno simpatičan, a uz to još i Dalmatinac”.

S obzirom da je u Pazin došao, praktički, još kao 17-godišnjak (rođen 5. studenog 1974.), Pršo je i svoje prvo pravo ljubavno iskustvo doživio u tom gradu. Poput većine nogometaša sa strane, koji su u to vrijeme igrali za Pazinku, spavao je u motelu “Lovac”, a njegovi suigrači se sjećaju da se, nakon što je prvi put spavao sa ženom, popeo na prozor motela i počeo urlikati poput Tarzana. Eksibicionist je bio i u svojim kasnijim ljubavnim avanturama, pa je svojim suigračima uvijek govorio gdje će i kada biti s nekom djevojkom kako bi ga došli gledati. A bio je toliko popularan među mladim Pazinjankama da je, kažu njegovi tadašnji suigrači, mogao imati koju god je poželio.

No, mnogo više od ljubavnih avantura, Pazinjanima su u sjećanju ostala Pršina noćna ludovanja. I dok ga je u svlačionici strogi Bonačić koliko-toliko mogao obuzdavati, kada bi skinuo dres Pršo bi postajao pravi noćni uragan. Iako nam je osoblje motela “Lovac”, u kojem je živio, o njemu pričalo biranim riječima (“Bio je fin i pristojan momak”), po Pazinu se i danas prepričavaju anegdote iz toga vremena s Pršom u glavnoj ulozi. Jedne se je noći toliko napio da je na kraju porazbijao jednu telefonsku govornicu, pa je čak i policija morala intervenirati. Nestašni je nogometaš zbog toga morao prespavati u policijskoj postaji, pa iako je uprava Kluba pokušala zataškati incident, čitav je grad idućeg dana brujio o još jednom Pršinom ispadu.

Posebna je priča bila Pršin odnos prema novcu. Kao što je Marino Foško rekao, plaća mu je pravilu trajala oko dva dana. Njegova je životna filozofija bila “Novac postoji da se troši”. Stoga je posebno zanimljivo da je na kraju odlučeno da mu se plaća više neće, kao ostalim igračima, isplaćivati na ruke, već bi njegovu plaću preuzeo neki od suigrača, koji bi mu potom davao dio po dio novaca, ovisno o potrebama.

Veljko Bravar, koji je u to vrijeme bio dopredsjednik NK Pazinka, Prše se osim po lucidnim nogometnim potezima i nestašlucima sjeća i po izrazitom apetitu. “Išli smo jednom trajektom na utakmicu u Dubrovnik i Pršo me zapitao: “Šjor Veljko, mogu li uzeti hot-dog?” “Možeš, zašto ne?” odgovorio sam mu i šokirao se kada sam vidio da je kupio i, naravno, pojeo, čak sedam hot-dogova.”

Pršo se u Pazinu najviše družio sa suigračem Đordanom Paladinom. Oni su harali pazinskim kafe barovima i disko klubovima. Nažalost, mladi Paladin je istim tempom nastavio i nakon Pršina odlaska u Francusku, pa je zbog burnog načina života na kraju tragično završio. Naime, nakon jedne pijanke, navodno zbog nesretne ljubavi, Pršin najbolji prijatelj iz pazinskih dana je izvršio samoubojstvo bacivši se s prozora kuće. (Napisao: Nenad Čakić)

 

 

 

 

Najnovije vijesti

Istarski Forum

Za sudjelovanje u Istarskom Forumu potrebna je prijava ili registracija i izrada profila

Prijava ili Registracija korisničkog računa

KUHINJSKI/A RADNIK/ICA

Do: 30.06.2022.

POREČ-PARENZO, ISTARSKA ŽUPANIJA

KUHAR/ICA

Do: 30.06.2022.

POREČ-PARENZO, ISTARSKA ŽUPANIJA

KUHAR/ICA

Do: 30.06.2022.

VRSAR-ORSERA, ISTARSKA ŽUPANIJA

BARMEN/ICA

Do: 30.06.2022.

RABAC, ISTARSKA ŽUPANIJA