Ivan Pletikos: Pulski Sajam knjige bez romana o Puli

Ivan Pletikos, književnik i pravnik iz Pule, poslao je 4. prosinca otvoreno pismo gradonačelniku Borisu Miletiću, istarskom županu Valteru Flegu, direktoru Zagrebačke banke Valteru Šariću i direktorici pulskog Sajma knjige u Istri Magdaleni Vodopiji. Razlog je neuvršatavnje njegovog romana iz pulske povijesti „Catastropola“ na istoga dana otvoreni Sa(n)jam knjige u Istri, pulski festival knjiga i autora.

Roman „Catastropola“ predstavljen jepublici  22. svibnja  u Knjižari „Petit“ u Puli.  Kritika je djelo, među ostalim, opisala kao svojevrsnu historiografska fikciju, “strast i pustolovina, dekonstrukcija i fragment, čežnja za boljim – protagonisti i suputnici na pozornici i iza nje – samo su nužan okvir za strastveno, uzbudljivo pisanje i pripovijedanje“.

Svugdje bi to bio prvorazredni kulturni skandal

Osvrćući se na činjenicu da se na sajmu s 20 tisuća naslova nije našlo mjesta za knjigu o Puli,  Pletikos kaže:„Svugdje bi to bilo označeno prvorazrednim kulturnim skandalom, ali kako već rekoh za to u ovom gradu ne postoje nikakvi uvjeti niti za taj pridjev, a bojim se i za imenicu. Prvo, kako ovo u uvjetima potpune cenzure nastale strogo doziranom kakofonijom, uopće prenijeti poruku, krik obespravljenih, da je počinjena greška; prenijeti poruku da se ne bi ponovilo, u ime svih onih u tišini i samozatajnosti, čija muška (može i ženska usprkos Tinu) „ desna neprestano ziđa dvore čovječanstva, dom Prometeida“.

U nastavku ističe kaže da nije iznenađen takvim razvojem događaja.

„Predobro poznajem bilo svoga grada, do boli sam navikao na miris zraka ovog vremena. Ovo ne pišem zbog povrijeđene taštine, ta previše godina imam da je ne bih prepoznao kao vlastitu duhovnu neprijateljicu.

Pišem jer razumno očekujem da će i drugi prepoznati skandaloznost ove činjenice: da na pulskom sajmu knjiga nije predstavljen jedini roman napisan na hrvatskom jeziku koji govori o srednjovjekovnoj povijesti Pule. Pule koja raskošno (i naravno skupo) predstavlja na svom sajmu knjige druge gradove njihovu prošlost i sadašnjost

I to roman o Puli napisan rukom Puležana. 

Ovo se ne bi mogao naravno nazvati kulturnim skandalom, za tu sintagmu nedostaje pridjevna kultura, koja u ovom gradu tradicionalno ne postoji.

Ne postoji već više od sedamdesetak godina, i to nepostojanje nekako ide sa kulturom izbrisane memorije ovoga grada. Umjesto memorije imamo strogo nadzirani uzgoj lažne memorije, jer nekakve memorije mora biti.

Zaključana vrata na gozbi odabranih

Memoriju među inima štiti i umjetnost, poglavito najstarija umjetnost riječi: književnost. Ona svojim lažima spašava istinu, čuva je i otkriva.

Tako sam i ja na svjetlo dana ovoga grada svojim romanom, oživio Castropole, Nascinguerru Forellu i Monfiorita, njihove oponente iz pulske dinastije Ionatas (Di Gionata), koji su za ovaj grad u svome vremenu značili isto što i Medicejci za Firencu, što su im ovi, ali i veći moćnici onoga vremena priznavali,  priznajući time značaj ovoga grada na europskoj karti. Vremena sa početka četrnaestog stoljeća tako frapantno sličnog početku ovog vijeka i milenija. Jedina bitna razlika je bila u činjenici da je Pula tada bila značajan (i bogat naravno) grad u europskom kontekstu, značajniji čak negoli pet stoljeća kasnije kad je uskrišen voljom imperatora čiji krov sada koristite, a ubojicu čijeg ste prijestolonasljednika lani adorirali…

Mišljah: pa pišem nešto iz davnine, ne bavim se nedavnom prošlošću, nad čijim ulazom još stoje stari kulturkerberi koji svrstavaju ljude, jedne lijevo druge desno od gospodara situacije, od kojih jedni ovdje još uvijek idu u milost gospodara svoga, a drugi u ponor, tamo gdje je plač i škrgut zubi.

Kad tamo naiđoh na zatvorena vrata, tamo je vašar knjige, svi sretni i zadovoljni, bogati katering želja, plaćanje kao u komunizmu, svakom prema potrebama. Kerberi sada ne stoje na ulazu, oni zaključavaju vrata u kojem je gozba (gr.: symposyum) odabranih.  Forella mi slegne ramenima i kaže: „U moje vrijeme je bilo isto. Pazilo se tko je pripušten na gozbu, a tko dobiva mrvice sa gospodarova stola. Ali ovo nije više moje vrijeme, da jeste sad bih nogama razvalio ova vrata, a ti kako hoćeš.

Ja se vraćam u svoje. Jest da je isto, ali je ipak bilo bolje“. I tapšući po ramenu svojeg neprijatelja Andreu Di Gionatu zajedno se poput starih drugova, vratiše kući. Vraćali su se ulicama grada kojeg su sami sagradili, i ulicama koje su sami svojom veličinom taracali, i nitko baš nitko ih nije prepoznao.

Kako prenijeti poruku?

Ovo dakle ne pišem zadovoljavajući svoju taštinu, niti iz prostora plača i škrguta zubi, ovo pišem štiteći zadnje obrambene bedeme grada kojeg su podigli onovremeni naši medicejci, s onom istom istinoljubivošću koju ima suvremeni firentinac dok brani svoj grad. I

Zamislite da na firentinskom kulturnom sajmu (tamo to nije vašarište), roman iz povijesti Firence, bude zanemaren vašim provincijalnim marom koji ste pokazali u ugošćavanju tuđih veličina. Također zamislite analognu situaciju u Franfurtu, Leipzigu, Engleskoj, Amerikama. Eto vratili ste se iz Novog Sada…

Svugdje bi to bilo označeno prvorazrednim kulturnim skandalom, ali kako već rekoh za to u ovom gradu ne postoje nikakvi uvjeti niti za taj pridjev, a bojim se i za imenicu. Prvo, kako ovo u uvjetima potpune cenzure nastale strogo doziranom kakofonijom, uopće prenijeti poruku, krik obespravljenih, da je počinjena greška; prenijeti poruku da se ne bi ponovilo, u ime svih onih u tišini i samozatajnosti, čija muška (može i ženska usprkos Tinu) „ desna neprestano ziđa dvore čovječanstva, dom Prometeida“.

U ovome Gradu, usprkos“, piše Ivan Pletikos u svom otvorenom pismu.