Kajin u svojoj kolumni: Zar bih ja trebao na zavod za zapošljavanje?

Nakon 44 kolumne (u zadnje dvije godine) ponovno se (po izborima) vraćam na ove stranice. Čime? Mojom mirovinom. Bio bih licemjer kada ne bih počeo pričom o sebi. Nije bilo kolumnista koji me nije razapeo! Zašto? Ne znam. Ali znam da bi svi ti ljudi učinili isto što i ja. Jasno, sve ove napade ja ne doživljavam ni kao hajku ni kao licemjerstvo, ni kao histeriju ni kao hrvatski jal, piše Damir Kajin u svojoj najnovijoj kolumni, koju redovno objavljuje na portalu Dnevno.hr.

Jednostavno, to smo mi. To su mediji. Da budem ciničan, nisam vjerovao da sam ja toliko „bitan“ hrvatskoj politici. Da budem iskren, niti sebe precjenjujem niti podcjenjujem, ali znam, u ovoj zemlji do nikoga se ne drži, najmanje do mene. No zar bi netko za pet-šest godina trebao od lažnih moralista očekivati sažaljenje?

Sve da, to ne. Ako na nešto imaš pravo (u Hrvatskoj je milijun ljudi u prijevremenoj mirovini, a 180 000 ljudi u tzv. „povlaštenoj“), to nije nemoralno. To je ljudski. Ako nisi u životu ništa iskoristio, ništa dobio, a meni niti je išta trebalo pripasti niti sam išta očekivao niti sam se ičemu nadao, onda nemojte dovoditi u pitanje ono što je iskoristilo 600 ljudi. Ja nisam kriv za hrvatsku zbilju. Zašto je u Istri odnos umirovljenik : radnik = 1 : 1,71, a u Hrvatskoj 1 : 1,22? Ja za to nisam kriv. Zašto Istra ima više radnika 2012. nego 1990. godine, dok Hrvatska ima 500 000 radnih mjesta manje 2012. nego što je imala 1990. godine? Konačno, usvojen je novi Zakon o ukidanju povlaštenih mirovina kojim će zastupnici punog staža i s višim plaćama imati mirovine daleko veće od onih koje bi imali po povlaštenim uvjetima.

'Upozoravao sam i na to čemu služe pojedini mirovinski režimi, posebno u kontekstu osiguranja neovisnosti pojedinih institucija. Tako Ustavni sud mora štititi građane od vlade, od parlamenta, mora donositi odluke koje su često nepopularne u Vladi, ali i drugim moćnim subjektima. Ako trebaju donijeti takve odluke, a riječ je o sucima kojima je mandat pri kraju i prijeti im burza, pitanje je koliko mogu biti neovisni u donošenju odluke. Isto tako, zastupnici u sličnoj situaciji mogu postati ovisni o svojim stranačkim čelništvima. Sigurno je da novi sustav donosi pravednost kada je riječ o jednakosti dužnosnika i ostalih građana, ali unosi nove elemente u politički sustav koji možda nisu vidljivi na prvi pogled. Mislim da se osiguranjem povratka na bivše radno mjesto mogu ublažiti negativne posljedice na neovisnost osoba koje kao ministri, zastupnici ili suci Ustavnog suda donose odluke za koje je potrebna neovisnost.'

Ovo ne govori Damir Kajin. Istina Bog, nešto slično sam „zborio“ u Saboru. Ovo govori predsjednik Republike Hrvatske g. Josipović, a objavljuje 30.01.2012. Večernji list.

Zašto sam ja „uzeo“ penziju? Mogao sam u tu penziju i prije 6-7 godina, nisam želio. Ja se ne želim pozivati na drugih 600 zastupnika, ministara, sudaca Ustavnog suda ili premijera. Do prošlih izbora u „povlaštenoj“ mirovini bilo je oko 550 zastupnika, ministara, premijera, ustavnih sudaca, glavnih revizora. Po izborima 2011. godine u mirovinu odlazi njih 50-tak. To su zastupnici i HSS-a i HSLS-a i HNS-a i HDZ-a, a i SDP-a (njih 8), npr. Tonči Vujić, ministar kulture, Željka Antunović, ministrica obrane, Davorko Vidović, ministar mirovinske skrbi…, ali Božja se vršila nada mnom i daleko manje nad Šeksom. Što ako se netko od spomenutih „vrati“ na posao??

Ja se ne želim pravdati. Sve što sam učinio, učinio sam svjesno i za sve sam davno preuzeo odgovornost. Imate tri kategorije građana koji mi poručuju:

1. To nisi smio učiniti! Zašto? Zar sam ja nešto od bilo koga dobio? Tražio? Ne, niti mi je nešto pripadalo niti sam išta zahtijevao niti sam bilo što očekivao.

2. Drugi kažu: Tek sada ti vjerujemo da nemaš imovine, bonusa, dionica i da živiš od plaće.

3. Neki kažu i 'što je više kleveta i laži, to nam je Kajin miliji i draži'.

No pustimo priče. 99,9% ljudi učinilo bi isto što i ja. Da nije tako, ne bi 180 000 ljudi bilo u „povlaštenoj“ mirovini. Ja to nisam učinio zbog penzije, ali zbog minimalne sigurnosti da. Zar bih ja trebao biti mona? Štupido? Zar da se meni netko ruga (sažalijeva me) za 5 ili 6 godina? Sve da, to neću. Npr. na državnim televizijama, s 50 godina života, 30 godina staža, 20 godina na TV-u, vi ste kolektivnom ugovorom 100% zaštićeni. U politici niste. OK. Ali nemojmo otvarati pitanje predsjednikove mirovine ili sigurnosti ljudi koji su 20-25 godina u parlamentu. Mi nismo npr. novinari da po „zaposlenju“ dignemo otpremninu u protuvrijednosti od jednog stana. Mi u politici ne smijemo imati prijatelja (van sirotinje). Mi ne smijemo računati na privilegije bilo koje vrste. Predsjednik Mesić (koji je stvorio državu uz Tuđmana, Šeksa….branitelje za razliku od mene koji sam uskočio na gotovo) da 1995. nije postojao taj institut („povlaštene mirovine“) ne da ne bi mogao ponoviti funkciju, već bi ponovno kao 1972/73 bio na plaći gđe Milke! 1995. Mesić je pao u potpunu nemilost vladajuće oligarhije. Da li se mogao zaposliti?

Nije. A zar čovjek nije zaslužio minimum dostojanstva? Jest. Stoga, zastupnik ne zaslužuje nikakve privilegije, ali dostojanstvo zaslužuje. Mi nemamo granica. Sad otvaramo pitanje predsjednikove mirovine. Ovaj se predsjednik (dr. Josipović) može vratiti na sveučilište, ali npr. onaj budući, ako je npr. zatvorio obrt ili ako mu je tvrtka propala, zar bih trebao na zavod za zapošljavanje? Ne dovodite u pitanje institucije. Isto je i sa sucima Ustavnog suda. Da se njihova nesigurnost (redovni suci su zaštićeni do groba) ne pretvori u diktat politike nad pravosuđem! Danas se počelo govoriti: „Zaštitit ćemo zastupnike poslije 1 mandata“. Ali kako poslije 20 godina provedenih u Saboru? Kako ćemo zaštititi one koji su bili u parlamentu 1990.-1992., 1992.-1995., a nisu ostvarili pravo na sigurnost?

Jasno, 1 mandat = privilegija (ako slijedi penzija) i 2 mandata (penzija) su privilegija, ali 15-20-25 godina u parlamentu nisu privilegija. Zašto bježimo od neposrednih izbora za zastupnike „kao vrag od tamjana“? Zašto neposrednim izborima ne vratimo dignitet Saboru? U tom slučaju ne treba nikome ništa osiguravati, samo voditi računa da iz politike iziđete točno s onim što ste imali prije nego ste u politiku ušli. Mirovinski sustav je prenapregnut, ali ne zbog nas u Istri. Moje bi rješenje za izvršnu vlast bilo i „po jednom mandatu svi u penziju“, a ne da se zapošljavate na poslovima koji nose novac. Bez države u Hrvatskoj nema novca. Prema tome, bolje da odete u penziju nego da si namještavate poslove po prestanku dužnosti. No to nije bitno. Niti se pravdam, niti branim, niti prozivam. Govorim o nečemu što mora jednog dana obraniti dignitet parlamenta. Ako i taj dignitet dovedemo u pitanje, imat ćemo državu, ali kakvu, slabu državu. Rekoh, treba „vratiti“ Tita da vrati vjeru u državu, ovaj puta Hrvatsku. Istina, danas se njegovi nasljednici spore za ostavinu tešku 60 milijuna $. Kako? Ako je netko bio za radnička, seljačka prava, bio je on, ali brate, 60 milijuna $ je ipak previše pa bio to i Titov novac.

Za kraj: Da li će nakon ovoga „moralisti“ otvoriti reviziju pretvorbe i privatizacije ili će i dalje pisati u „pretvorenim“ medijima? Jasno da od revizije ništa biti neće, ali će se ustrajno boriti do posljednje saborske kave koja u saborskom restoranu stoji 5 kuna. To više nije politika. To je hrvatski jal. Samo da revolucija ne pojede svoju djecu.

Ovu sam kolumnu pisao 26.01.2012. (no odlučio sam je ne objaviti) te istu nadopunio dana 30.01.2012. citatima iz Večernjeg lista.