„Razvijena“ općina Lanišće bez signala za mobitel, kanalizacije i oglasne ploče

Istarska općina Lanišće koja se sastoji od istoimenog sela i još manjih razasutih na obroncima Ćićarije, eklatantan je primjer paradoksa statistike. Lanišće je, naime, najsiromašnija i najizoliranija istarska općina, no istovremeno, prema indeksu razvijenosti hrvatskih gradova i općina, ispada da je razvijenija od Bjelovara, Vinkovaca ili Slavonskog Broda, piše Jutarnji list.

Ako se usvoji prijedlog novog Zakona o regionalnom razvoju i brdsko – planinskim područjima, Lanišće će, gubitkom posebnog statusa, doživjeti značajan udar na neveliki općinski proračun od oko 1,3 milijuna kuna te na godišnjoj razini izgubiti 250.000 kuna.

- Mi se po razvijenosti možemo mjeriti čak i s New Yorkom – ironičan je Neven Mikac, nezavisni načelnik Lanišća, koji su tu dužnost obavlja osmu godinu zaredom, volonterski.

- Ovdje je deset puta manje stanovnika nego nakon Drugog svjetskog rata. Tada je na području današnje općine živjelo oko 3700 ljudi, danas ih je 329. U samom Lanišću živi 70-ak ljudi. Razlog zašto imamo visok indeks razvijenosti jest to što nema nezaposlenosti. To je, pak, zbog toga što ovdje imamo uglavnom staro stanovništvo. Ono malo mladih ljudi koji se nisu odselili rade u gradovima, u Buzetu ili Rijeci. Kako tko umre, statistički postajemo sve razvijeniji – objašnjava Mikac.

Sa 144 četvorna kilometara površine, Lanišće je najveća, ujedno najslabije naseljena općina u Istri. Priroda je prekrasna i netaknuta, no isto tako, nekadašnja polja i pašnjaci su zapušteni, a stoka na ispaši i obrađene površine, što je prije stotinjak godina bilo pravilo, danas su tek iznimke. Egzodus stanovništva počeo je nakon Drugog svjetskog rata u kojem su stanovnici Čićarije sudjelovali kao partizani i kako kaže Mikac, imaju veliku zaslugu što je Istra uopće pripala Hrvatskoj. Fašisti su 4. listopada 1944. ovdje spalili sedam sela. Nakon rata, tadašnja općina Buzet koja je obuhvaćala i Lanišće spadala je među nerazvijenije u Jugoslaviji. Dok se ulagalo u razvoj grada, selo je propadalo. Danas je praktički ostalo bez stanovništva – na jednu kuću u kojoj netko živi ide pet razrušenih . Muškarci su odlazili raditi, u Pulu u Uljanik ili Rijeku 3.maj, vodeći obitelj sa sobom. Danas se, kako kaže Mikac, vraćaju na groblja.

Ceste su uske i neadekvatne za bilo kakav turistički ili drugi razvoj. Za razliku od drugih sela u unutrašnjosti Istre, ova nisu doživjela nekretninski boom, tako da ovdje nema rustikalnih vila i seoskih gospodarstva. Pošta je zatvorena jer je stvarala 120.000 kuna gubitka godišnje, a općina ga nije mogla pokriti. U selu je jadan kafić, trgovine nema, namirnice dovozi kombi triput tjedno, jednom tjedno dolazi plin, vikendom mesar i kamion sa smrznutom robom.

Jedino poduzeće u mjestu je pilana Hrvatskih šuma koja zapošljava 13 ljudi. Prije pola stoljeća svako je selo imalo školu, danas radi samo ona u Lanišću, i to do četvrtog razreda za ukupno pet đaka.

- Život je ovdje težak jer posla nema. Suprug i ja smo u mirovini, ali djeca nemaju gdje raditi. Imam tri kćeri i dva sina, a od njih radi samo jedan sin. Pula nam je na kraj svijeta, više od sat vremena vožnje – kaže Dijana Grbac.

- Posla nema, nema ni signala za mobitel, ni kanalizacija, čak ni oglasne ploče. Društveni život svodi se na lov, boćarsko društvo za muškarce , a za žene pjevanje u društvo, takozvano bugarenje koje se ovdje još njeguje. Niti se što događa, niti ima ikakvih ideja da se nešto pokrene – kaže umirovljenik Mario Lipovšek.

Rezat ćemo pomoć učenicima, kao i dnevni boravak za starije

Lanišće je smješteno na tromeđi Hrvatske, Slovenije i Italije – do Trsta i Kopra ima oko 30 kilometara.

Žalosno je, kaže načelnik, što su ćićarijske općine u Italiji i Sloveniji koje geografski imaju iste karakteristike kraškog kraja, daleko razvijenije, s brojnijim stanovništvom i aktivnim gospodarstvom i turizmom.

- Mi smo ostali u nekoj vrsti balona, enklava, mi smo terra vergine – kaže Mikac.

Sa 250.000 kuna manje u  općinskom budžetu morat će povući bolne rezove koji će definitivno utjecati na smanjenje kvalitete života i sasvim vjerojtno izazvati nove egzoduse.

- Imamo 18 učenika i studenata. Učenici dobivaju po 300 kuna, a studenti po 500. Vjerojatno ćemo to morati reducirati, kao i pomoć u kući starijim osobama, dnevni boravak za starije osobe koji smo otvorili, a bit će, ako ostanemo bez novca, redukcija i u vatrogastvu, hitnoj medicinskoj pomoći, kao i u kulturi.

Ovdje, recimo, u svibnju imamo manifestaciju posvećenu izvornoj glazbi na nacionalnoj razini, ''Zarozgajmo na Ćićariji', koju financiramo sa 50.000 kuna.

Teško da ćemo to moći zadržati. Što će u konačnici biti, vidjet ćemo tek kad se probudimo nakon Nove godine, piše Jutarnji list.