Pisma čitatelja: Svaki dužnosnik može biti kažnjen ako građaninu uskrati pristup nekoj informaciji

Ponukalo me čitanje teksta pod naslovom „Zašto se Ladonjini političari boje novinara“ na portalu Istarski.hr, potpisanog od strane novinarke Eleonore Vlačić, na razmišljanje o toj navodnoj transparentnosti u javnosti, odnosno tamo gdje bi transparentnost itekako morala biti udomaćena, a to su tijela javne vlasti, ponajprije. U javnu vlast spadaju sve državne institucije, sve političke strukture, jedinice državne i regionalne i lokalne samouprave, pa i sve pravne osobe kojima je Republika Hrvatska u potpunosti ili u pretežitom dijelu vlasnik. Za pojam transparentnosti tu bi spadale čak i one pravne osobe u kojima u bilo kojem omjeru u vlasništvu sudjeluje Republika Hrvatska.

Zašto je ovdje važna ta, toliko spominjana i proklamirana transparentnost? Zato što se svi ovdje navedeni (a sve te strukture čine ljudi, naši sugrađani, koji se rađaju i umiru kao i svi oni koji nisu u tim strukturama, dakle nisu rođeni s privilegijama) financiraju iz proračuna tih struktura koje plaćaju svi građani, konkretnije, svi porezni obveznici, ali u krajnosti to su svi građani.

Dakle, da bi ljudi koji rade u tijelima javne vlasti, dobili svoje plaće i razne druge naknade i sve još što uz to ide (pa čak i opremu radnog mjesta i okruženja u kojemu rade, da sad ne iznosim kakvo sve to zna biti) i ne ide, za to mnogi drugi mukotrpno obavljaju svoje poslove, a na isti su način svi došli na svijet i zato ovi prvi moraju javnosti položiti račun za svoj rad, tj. prikazati ga u potpunosti.

Oni koji ih plaćaju, odnosno svi kojima oni jesu obnašatelji javne vlasti (jer javna vlast ima i određena prava, ovlasti, pa i privilegije) imaju, jednostavno imaju pravo znati što ovi rade, kako to rade i kako troše njihov novac. Naravno da jedni trebaju druge i da su tijela javne vlasti potrebna, ali kad ne bi bilo ovih drugih građana, odnosno onih koji ne rade u tijelima javne vlasti ili kad ovi drugi ne bi plaćali ove prve, javna vlast više ne bi mogla funkcionirati, pa ni postojati kao takva.

U to svakako spada transparentnost rada tijela javne uprave. Transparentnosti rada tijela javne uprave najviše doprinose novinari, ali i pojedinačni građani. Može tu biti raznih „zabadala“, „zanovijetala“, „luđaka“, „ridikula“, „smetala“, „oponenata“, „neznalica“ i tko zna kakvih još, ali zahvaljujući mnogima takvima otkrivene su mnoge nezakonitosti, kriminalne i razne nedopustive radnje, nakon kojih je bivalo mnogih afera, „padale“ su „glave“, ali svijet je u demokraciji, u ljudskim pravima ipak išao naprijed.

Ima to i svoju lošiju stranu, kao i sve, i pritom su puno puta povrijeđena mnogima i njihova osobna ljudska prava, naneseno je i puno štete i čak se može postaviti i pitanje koje je pravo preče: osobno i pojedinačno ili društveno i kolektivno, i je li ili hoće li u nekoj konačnici za ljudski rod i civilizaciju biti bolje ovo ili ono, ali ja ću se sada osvrnuti na onaj dio u kojemu građani, jednostavno rečeno, imaju pravo znati što i kako njihova tijela javne vlasti rade.

Pa tako čitam kako su npr. prošli novinari jednog istarskog dnevnika u općini Tinjan, pa kako u Višnjanu, pa kako jedan građanin već godinama pita jednog gradonačelnika ovdje u Istri da mu pokaže dokumentaciju u svezi jednog pravnog posla između grada i jedne fizičke osobe (zaposlenika te gradske uprave) i kako godinama nitko od mjerodavnih ne odgovara tom građaninu na njegovo uporno i uvijek isto postavljeno pitanje, pa kako je jedna općina, također u našoj Istri, već pred više godina podnijela kaznenu prijavu protiv svog načelnika za dug kojim je blokirao tu općinu i ta je prijava završila u USKOK-u, ali odgovora nema, pa nema, pa kako novinari jednog, također lokalnog medija, uporno pitaju policiju i državno odvjetništvo što je s kaznenom prijavom protiv nekih visokopozicioniranih osoba iz jedne (hm, vladajuće) stranke i policija uredno odgovori da je sve odrađeno proslijeđeno nadležnom državnom odvjetništvu, ali tu odgovora opet nema, pa nema.

Jedni uopće ništa ne odgovaraju, a drugi kažu da još ne mogu. Đekna još nije umrla, a ka' će, ne zna se. A, da, sjećam se i one nedavne ružne scene u kojoj novinari željni novih vijesti u eri svakodnevnih uhićenja i privođenja u Remetinec, kad više nismo ni stigli pratiti te privođenja, te curenja informacija, pa netko još nije ni izrekao, tj. „odcinkao“ nekog svog, a to je već bilo vani, dakle u toj sceni koje se sjećam glavni državni odvjetnik, na novinarkino, onako pomalo ženskasto postavljeno pitanje (tko je kriv muškim novinarima što oni ne mogu tako): „a daajte, pa morate nam reći…(sigurno je pomislila: sad ću ga oborit, reći će mi), on mrgodno, strogo, ispod naočala sa skrivenim pogledom (a i brada sve to čini još strožim i strašnijim), već u stilu s funkcijom (ne'š ti mene), odreže, zareži: „Ništa ja ne moram.“, i ode. I ostane živ.

E, to je ono što si demokracija, što si kultura obnašanja javne vlasti, što si kultura javne osobnosti i što si, poglavito, kultura javne pravosudne dužnosti, nikako ne smiju dopustiti, a ovlaštenici, oni koji imaju pravo pitati - to ne smiju tolerirati. Niti glavnom državnom odvjetniku, niti USKOK-u, niti jednom gradonačelniku ili načelniku općine.

Jer, Hrvatska hoće, želi i mora biti demokratska država. Ona mora biti i pravna država. Ona  je sada na pragu EU. Sada neki hoće, žele u tu EU, neki kažu da ne žele i to je svačije osobno demokratsko pravo, ali meni se, oprostite mi na izrazu, fućka i za tu EU, mene zanima i hoću da moj Ustav i moj zakon i moje demokratsko pravo poštuju najprije moji, oni koji su mi najbliži, oni koji odlučuju na što se troši moj proračunski novac, kakav ću krevet ili wc imati u bolnici, po kakvoj cesti ću se voziti, hoće li mi dijeti imati grijanje u školi ili mjesta u vrtiću, hoću li imati mjesta u staračkom domu (ako do tada poživim).

Građani možda i nisu upućeni, ali gospoda iz tijela javne vlasti prije svega protuzakonito, a potom i nepristojno i bahato i samovoljno, a vjerojatno i s puno nekompetentnosti ne odgovaraju na njihove upite. I svima su usta puna ljudskih prava, demokracije, transparentnosti, ma da, mi smo već Europa, kod nas je sve po zakonu, a kad ono, ni na najobičnija i sasvim legitimna pitanja građana ili novinara i opravdano postavljena ne udostoje se odgovoriti.

Ma, građani, novinari, tkogod, čak imaju pravo biti i glupi, neznalice, provocirati, imaju pravo pitati. Ovi drugi - tijela javne vlasti, na sve to nemaju pravo i moraju odgovoriti. Znaju li tako ta, od vlasti (nije važno da li zakonodavne, izvršne ili sudske) gospoda da Ustav RH  u Glavi Zaštita ljudskih prava i sloboda poglavlje Osobne i političke slobode i prava kaže da se jamči pravo na pristup informacijama koje posjeduju tijela javne vlasti, a da ograničenja prava na pristup informacijama moraju biti razmjerna naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju te nužna u slobodnom i demokratskom društvu, a propisuju se zakonom. Naš Ustav, nadalje, kaže da tko se ogriješi o odredbe Ustava o ljudskim pravima i temeljnim slobodama, osobno je odgovoran i ne može se opravdati višim nalogom. I još kaže, da svatko ima pravo slati predstavke i pritužbe, davati prijedloge državnim i drugim javnim tijelima i dobiti na njih odgovor. A svi ovdje navedeni - prozvani prisegnuli su na Ustav kad su stupili na dužnost.

Nadalje, hoćemo/te u EU? E, pa EU je već tu jer kod nas je već na snazi i primjenjuje se Europska konvencija o ljudskim pravima koja u čl. 10. kaže da svatko ima pravo na slobodu izražavanja i informiranja, primanja i širenja informacija i ideja. U hijerarhiji vrijednosti koje štiti ova odredba, najzaštićenije, odnosno najpodložnije javnosti je upravo informiranje ili komentiranje javnih događaja i postupaka od strane javnih osoba, poglavito tijela javne vlasti. Tu se posebno favoriziraju novinari i privatne osobe u odnosu na javne i političke osobe. Mnoge države su baš za prekršaje protiv te odredbe već platile kazne. Je li to i Hrvatskoj potrebno?

A ispod rečene Konvencije (koja je iznad naših zakona) imamo mi i naš Zakon o pravu na pristup informacijama po kojemu svatko ima pravo na pristup informacijama tijela javne vlasti i čak svoj upit i ne mora obrazložiti. Tijelo javne vlasti dužno je odgovoriti na upit, koji može biti i usmeni, pa se o tome mora sastaviti zapisnik ili telekomunikacijski, pa se o tome sastavlja službenu zabilješku. Postoje zakonom propisane situacije u kojima se pristup informaciji može ili mora uskratiti, ali tijelo javne vlasti i tada mora odgovoriti i o tome donijeti pismeno rješenje s obrazloženjem zbog čega se informacija uskraćuje, u roku od 15 dana otkad je primilo upit (može se taj rok u posebnim uvjetima produljiti), na koji podnositelj upita može tražiti i dopunu. Na to rješenje podnositelj upita (ili zahtjeva) ima pravo podnijeti žalbu na koju opet pismeno, rješenjem, mora odgovoriti, odnosno odlučiti drugostupanjsko tijelo. Nezadovoljan i tom odlukom, podnositelj upita ili zahtjeva za informacijom, može pokrenuti upravni spor. Postupak po toj tužbi je hitan. Zamislite, ima vrijednost u hitnoći kao radni spor, npr. I to govori o kako se važnom pravu radu.

Neovisno o pojedinačnim zahtjevima kojima se traži ostvarivanje prava na pristup informacijama, tijela javne vlasti obvezna su na prikladan način, u službenim glasilima ili na informatičkom mediju objaviti posebno, između ostalog i informacije o podnesenim zahtjevima za pristup informacijama, predstavkama, peticijama, prijedlozima kao i drugim aktivnostima koje su korisnici poduzeli prema tijelu javne vlasti (i o natječajima i natječajnoj dokumentaciji kod javne nabave također, te izvršavanju ugovora s javnom nabavom).

Pomisli li itko, tko uskrati informaciju, odnosno onemogući nekome ustavno, konvencijsko i zakonsko ljudsko pravo na informaciju da bi za to mogao biti kažnjen? E, pa mogao bi biti. I to, pravna osoba koja protivno Zakonu o pravu na pristup informacijama nekome onemogući ili ograniči ostvarivanje tog prava, prekršajnom novčanom kaznom u iznosu od 20.000,00 do 100.000,00 kuna i odgovorna osoba za isti prekršaj novčanom kaznom u iznosu od 5.000,00 do 10.000,00 kuna i mora omogućiti ostvarivanje prava na pristup traženoj informaciji. Pa tko voli građanima, novinarima, bilo kome, ne odgovoriti na upit- nek' izvoli. Samo ne znam zašto treba novčano biti kažnjeno i tijelo javne vlasti jer to nije stvar, predmet ili netko drugi. Opet će se to platiti novcem poreznih obveznika, a prekršaj je počinio netko s imenom i prezimenom, pa će njegov prekršaj opet platiti porezni obveznici ni krivi ni dužni, a na kraju i onaj kome protupravno nije odgovoreno na upit. Apsurdno i nepravedno, zar ne?!

Pitam se, koliko ljudi koji obnašaju javnu vlast, rade u tijelima javne vlasti na poslovima gdje stižu upiti građana, novinara, raznorazni, znaju koliko ih može koštati bahato, samovoljno i potcjenjivačko neodgovaranje. A možda i nije to, nego im vlast udari u glavu ili se boje odgovora?! Jer, na kraju, znanje je moć. S pravom i pravovremenom informacijom gubi se ili dobiva vlast, a vlast je, kažu, slast.

Netko će se možda pitati zašto me sve ovo briga i što će mi to? E pa briga me i ne moram objasniti zašto, jer to je moje, mojim Ustavom zajamčeno pravo i moje je demokratsko pravo javno promišljati o tome i javno komentirati to i ne mi to dopustiti kršenje je čl. 10. Europske konvencije o ljudskim pravima, ali prije i iznad svega mojega hrvatskoga Ustava. (Autor teksta je po struci pravnik)