Prikodražani: Dobro jutro s kosirićen, dobra večer z rankunićen
Ponosno, vajk trdo, bez suvišnih riječi, delajuć, u dišpet svima, pomalo naprid, bez obzira na okruženje, bez obzira na vladajuće, bez obzira ki ča govori, jesu li banditi ili samo skroman i vrijedan puk, da, to su oni - Prikodražani.
Fizička razdvojenost dragom postala je i antropološki i društveno-povijesni fenomen zbog tradicionalnog razlikovanja mentaliteta stanovnika sa suprotnih strana Limske drage. Naime, vjekovni antagonizam između Vlaha i Bezjaka (ovdje se djelomično radilo o mletačko-austrijskoj granici, koja je sama po sebi proizvodila “one druge”, s druge strane granice i poticala stvaranje kulturnih različitosti) dobio je dodatnu snagu između dva rata jer su se tada mnogi Prikodražani, dakle, Vlahi, bavili otimačinom stoke, pa se dojam o Vlahima kao kradljivcima nadovezao na stariji, već postojeći mit o banditizmu Vlaha, stvoren u prethodnim stoljećima.
Ponegdje još uvijek živi stereotip o nekadašnjoj agresivnosti Prikodražana i njihovoj sklonosti banditizmu zbog pripisivanja odgovornosti za krađe stoke koje su do 1940-ih bile raširene na istarskom poluotoku. Odraz takvih iskustava i vjerovanja Prikodražana sa zapadne strane Drage (sela Radetići, Selina, Kringa, Barat, Ladići, Červari, Korenići i dr.) jest i nekad raširena uzrečica koja se na njih odnosi: »Dobro jutro s kosirićen, dobra večer z rankunićen«.
Pljačke i krađe: Uzeli bi kadi je bilo više i dali tamo kadi je bilo manje
Vajk na svome, držati trdo i ne molati, obrađujući crvenu zemlju, poštujući svoje, uz tihi otpor svakom novom, uz istarski inat, da to su oni, Prikodražani. U prilog osebujnoj povijesti Prikodrage i njenih žitelja govori i činjenica da se ovdje zbog posebnoga položaja trgovalo ali i ratovalo. Jedan od glavnih načina ratovanja bilo je pljačka i krađa. Postoje zapisi kako su postojale družine koje su pljačkale pa bi roba brodovima odlazila u Italiju itd. Danas se u šali zna reći da su Prikodražani već onda bili biznismeni, i to socijalno osjetljivi - uzeli bi kadi je bilo više i dali tamo kadi je bilo manje. Bilo je takovo vrime, pritisnuti mnogim nedaćama. Međutim, i u najtežim trenucima uspijevali su se održati slogom i zajedništvom. U suštini, bili su posvećeni obitelji i svojim najbližima. Pjesma kao izraz autentičnoga življenja našega istarskog čovika odnosno svakodnevnice, ono je po čemu je Prikodraga i danas poznata kao centar istrijanske kante i beside. To ih je tiralo naprid. Ta svakodnevnica bio je veliki trud, znoj u dobroj volji, u dobrom društvu kako su te kante i nastajale na ne baš lagodan ali ispunjen život tada.
Još jedna specifičnost Prikodrage jest nadimak preko imena, odnosno o imenu roda ili imenu obitelji. Unutar istog prezimena bilo je više rodova, a svaki je rod imao svoj nadimak - nadimak roda. Iako je i danas "na snazi", u tradicijskom svijetu do njega se jako držalo. Događalo se da i ljudi koji su se međusobno poznavali nisu znali prezimena, ali zato preko imena su se raspoznavali. Razlozi davanja takvih imena su brojni. Najčešće se radilo o: osobnim imenima začetnika samog roda, zanimanju, davnom podrijetlu odakle su se doseljavali itd. Neka od "imena" su: Jožini, Pohmani, Boželini, Barbarići, Rodani, Talići, Miljasi, Kvelini, Košići, Jožići, Gojani, Uležići, Stipeli, Jurovi, Fešti, Katićini, Guštini, Milići..
Prikodražanski partizani
Antifašizam u Istri ostavio je dubok trag u narodnooslobodilačkoj borbi ovih prostora. Istra je dala veliki doprinos pobjedi antifašističkih snaga. U ratnom razdoblju od jeseni 1943. do svibnja 1945. Istra bilježi 28.754 boraca s puškom u ruci, od kojih je poginulo preko 5.000 na raznim bojišnicama, dok je poginulih civilnih osoba bilo 5.802. Istodobno, u koncentracione je logore bilo odvedeno 21.509 osoba, a uhićenih i zatvorenih daljnjih 14.867 građanskih osoba. Spaljeno je i razoreno 5.567 stambenih i gospodarskih zgrada. Antifašizam nije samo povijest, njegove su vrijednosti trajne, bio je i ostao dio našeg kulturnog identiteta. Prikodražanski partizani i ostali borci s područja Općine Kanfanar bili su u 1. Istarskoj brigadi, 6. Ličkoj brigadi, Banijskoj brigadi i drugdje. Bili su nemilosrdni prema fašistima, i prema lokalnima, koje su znali.
Kanfanarština pak, dala je velik obol antifašističkoj borbi u Istri. U 2. svjetskom ratu stradao je 161 žitelj Kanfanarštine, koja je bila značajno uporište pokreta otpora. Pojedini dijelovi kanfanarskoga područja bili su oaze slobode u koja se neprijatelj nije ni usudio kročiti. O žestokom i surovom ratu svjedoče brojke ukupno poginulih po područjima: u Kanfanaru 54, u Burići-Marići-Maružini 30, u Prikodragi 37, u Sošići-Kontradi 40, sveukupno 161 poginuli.
Naime, 1943. kada je kapitulirala Italija, najgore je tek uslijedilo dolaskom njemačke vojske - nacista. Upravo u tom periodu zabilježena su najteža stradanja. Za to vrijeme, mnogi još uvijek služe talijansku vojsku. Kapitulacija Italije izazvala je sveopći narodni ustanak u Istri. Protjerana je fašistička vlast, formirani su jači partizanski odredi, razoružane su formacije talijanske vojske i karabinjera te je oslobođena čitava Istra, osim Pule, Vodnjana, Fažane i Brijuna. Rujanskim odlukama Istra je pripojena Hrvatskoj. Međutim, Rommelovom ofenzivom na trenutak je brutalno ugušen antifašistički pokret na području Istre. Zanimljivo je da su održavani kontakti sa fašističkom strankom u Kanfanaru koja je ostala do kraja rata i kao takva obaviještavala je mještane i borce o nadolazećim akcijama.
Bilo je svakakvih situacija. Dolazili su kad bi trebali kakvo janje, kokoš, kravu. Samo bi uzeli. I nikomu ništa. Zatim bilo je i onih od skrivanja pršuta od svojih kolega vojnika da bi ostavili ljudima, do zračnih napada po nedužnim civilima koji bi u polju čuvali stada. Planiranih odmazdi nije bilo, međutim, nedugo nakon misterioznog nestanka njemačke jedinice kod Barata došlo je do reakcije njemačke komande te su zapaljene i pokradene sve kuće u Baratu. Bilo je tu starih i mladih, a nisu bile pošteđene ni žene ni djeca koje su razvrstali u dvije kolone. Srećom, došla je naredba iz Kanfanara da se Baraćane i Prikodražane (civile) pusti na slobodu. Međutim, nekoliko je ljudi streljano.
Prikodraga siguran teritorij
Za razliku od Kanfanara i Kontrade, Prikodraga je u ratu za partizane bila potpuno siguran teritorij. U Baratu, mještanin i borac stradalo za vrijeme 2. svjetskog rata, čak 37.
- Tu ni bilo nijednog neprijateljskog vojnika. Ovamo im ni bilo drago hoditi. Samo jedanput su pasali kamionom pa su pošli ća. U Baratu je bila baza, i u Červari i Draguzeti nas je bilo, Ladići, Dubravci (Dobravci) i tako dalje. Ovo je bila kako mala republika. Spomenik palim borcima i žrtvama fašističkog terora podigli smo 1966. nakon što smo kamenje sami našli, bile su prije nekoliko godina riječi tada živućeg borca iz Barata.
Morozola je nikad otkriveno odmorište partizana, jer žitelji Prikodrage ni po koju cijenu nisu htjeli izdati tajnu lokaciju. Pod okriljem noći cure i dečki nosili su im hranu. Prikodraga nije dala izdajicu, i zato na Morozoli nikad nije bila otkrivena partizanska bolnica. Na brdu Morozola, između Barata i Mrgani, uz obilježje koje su osmislili Šime Vidulin i Aldo Brajnović, nalazi se partizanska stanica br. 16, u koju su se sklanjali ozlijeđeni i umorni partizani. Spomen-područje uređeno je 1988. godine, zahvaljujući TDR-u i tadašnjem direktoru Antonu Cerinu. Ova tvornica uz Općinu Kanfanar i dan-danas održavaju Morozolu i zgradu mini-bolnice koja se na njoj nalazi. I ne daju oni svoju Morozolu, svoju stanicu 16, taj simbol opstanka, taj simbol sloge, taj simbol pripadnosti, taj obol prošlosti, postojanost sadašnjosti i zalog budućnosti. Taj nijemi svjedok snage Prikodrage, ta metafora svega navedenoga. Jedna jedina riječ, Morozola. Simbol radišnosti, vjere, ustrajnosti, tvrdoglavosti i upornosti. Mali narod, veliko srce i vrijedne ruke ponosnog prikodražanskog seljaka.
Na trokutastom obelisku piše sa svake strane: Sigurnost stabilnost budućnost, Patnja borba sloboda, Liječenje oporavak odmor. Spomenik su načinili Brajnović i Vidulin 1988. godine. Stanica 16. nikad nije otkrivena. Preko ove stanice su ljudi išli u partizane ljudi iz Rovinjštine i Poreštine još prije kapitulacije Italije. Skroz za vrijeme rata tu su se odmarali partizani, u mini-bolnici se liječili od manjih rana, a odavdje su kretali na oporavak na druga mjesta, recimo u partizansku bolnicu u Gorski kotar.
Od 9. svibnja 1945. godine na prostorima Istre i Slovenskog primorja više nije bilo neprijateljskih jedinica. Odmah po zaposjedanju gradova od strane jedinica JA, u njima su vlast preuzeli gradski NOO-i, koji su se za to pripremali u zadnjim mjesecima rata. U tom se burnom razdoblju, punom previranja, dogodio nepotreban i nadasve žalostan egzodus dijela autohtonog talijanskog stanovništva, koji je uzrokovao nove promjene demografske slike Istre. Bilo je to vrijeme iseljavanja ne samo talijanskog, već i hrvatskog stanovništva.
Joakim Rakovac
Joakim Rakovac, istarska legenda i narodni heroj, poginuo je na Kanfanarštini, gdje su mu postavljena čak tri spomenika. Delegacije saveza antifašističkih boraca i antifašista Rovinjštine i okolnih krajeva svakog siječnja, na dan pogibije narodnog heroja Joakima Rakovca, posjećuju mjesta vezana za njegovu pogibiju. Polaže se cvijeće na spomenik u Korenićima, postavljen na mjesto gdje je 18. siječnja 1945. ranjen, a potom posjećuju spomenik u šumi Križnjak, gdje je omladina sela Červari i Korenići pronašla njegovo mrtvo tijelo, a na kraju i groblje u Juralu, kod crkve Sv. Margarete, gdje je tajno pokopan . Tu se nalazi spomen obilježje koji je dao učiniti Šime Vidulin. Joakim Rakovac nastradao je u osvit završetka rata kad su na njega iz zasjede pucali njemački vojnici, koji su te noći nakon jednog sastanka opkolili Koreniće. Godine 1954. ekshumirali su mu tijelo i premjestili u Poreč.
Na golemoj groti je isklesana poruka: “Tote si, Jovakin, velik i trd, kako grota pa. 18. I. 1945. za slobodu, za nas. Korki tvoji gredu preko Križnjaka i danas. Greš ti, Jovakin, s nami dalje. Hodit ćeš miljare lit", urezano je u masivni kameni spomenik jednom od najpoznatijih Istrana 20. stoljeća. Kad smo kod vojne povijesti, za istaknuti je poznato vojno lice sa ovih prostora, Sergia Rabara, jedinog generala HV iz Istre (prvi ratni zapovjednik 111. brigade).
U jednoj riječi isprepletena povijest, karakter, mentalitet, djelovanje. Bilo da se radi o svakodnevnom životu, bilo da se radi o ratu, miru, u jednoj je riječi sadržano sve ono što je prikodražanski čovik proživio, preživio, stvorio svojim vrijednim rukama i održao se do danas. I dalje izgrađuje i dalje stvara i dalje se razvija, ne mareći previše za okruženje i pogrdne pošalice, čvrsto čuvajući svoj kosirić i rankunić. Pa kako kome bilo drago, ali Prikodraga ostaje kadi je, ne moliva! (Ivan Ban)