Mr. Besim Agušaj: Zamrzavanje tečaja franka nosi potencijalne probleme

Prije svega, moramo se podsjetiti da je valutna klauzula uvedena kao instrument smanjenja rizika u otplati kredita, a kojima su banke bile izložene u uvjetima visoke inflacije i volatilnosti dinara/kune. Svi se sjećamo kako su se krajem 70-ih odnosno početkom 80-tih godina krediti uzeti u dinarima samo unutar par mjeseci pretvarali u smiješno male iznose koje ste bili dužni vratiti banci. “Sidrenje” u stranoj valuti je taj rizik neutralizirao.

Drugi bitan razlog postojanja valutnih klauzula je i naše preferiranje štednje u stranim valutama. U takvim uvjetima jedini način na koji su banke u svojim bilancama mogle držati obaveze u eurima, dolarima, francima… je da su te iste izvore plasirale korisnicima u kunama, ali uz zaštitnu valutnu klauzulu. I to su činjenice kojih svaki korisnik kredita s valutnom klauzulom mora biti svjestan.

Ono što je zanimljivo je da su krediti u eurima uvijek bili relativno predvidljivi (zbog naše službene monetarne politike prema euru), a da su se eksperimentiranja s drugim valutama u kreditima uvijek okrenula u pravcu koja nisu bila očekivana. Tako na primjer imamo vrlo pozitivno iskustvo korisnika kredita u američkim dolarima, prije nekih 10 godina, kada su mjesečno uplaćivali sve manje rate u kunama jer je dolar kontinuirano padao s 8.8 na 6 kuna.

Međutim, problem kredita u švicarskim francima je u fazi kada se to više ne može nazvati razumnim financijskim rizikom za one koje su takve kredite i uzimali. Naime, kada imate fluktuaciju tečaja koja prelazi 50%, a kod CHF je to upravo slučaj, izvjesno je da takve udare prosječni korisnik kredita teško podnosi. Treba naglasiti da ti korisnici kredita u navedeni financijski aranžman nisu ulazili iz špekulativnih razloga već za potrebe kupovine, najčešće, stana ili automobila. Zbog te se tečajne “abnormalnosti” sada traže rješenja koja odskaču od neke, uvjetno rečeno, normale.

Rješenja koja su se dosada nudila bila su preslaba, nedovoljna i prespora. Produženje roka vraćanja kredita ima smisla ako se radi o manjim iznosima ostatka duga ili kraćim rokovima vraćanja kredita. Međutim kod dugoročnih stambenih kredita (npr. 30 godina) to će se pretvoriti u prebacivanje vraćanja duga na drugu generaciju unutar obitelji što je za mnoge apsolutno neprihvatljivo.

Konačno rješenje da se tečaj CHF zamrzne na 5.8 kuna (na 5 godina, samo za stambene kredite), nešto je konkretniji pokušaj nalaženja izlaza iz ove situacije no u osnovi se opet radi o čistom produženju kredita – što nije nikakva novina od prethodnih prijedloga. Smanjenje kamata se ne spominje. No i tu imamo nalazimo nekoliko potencijalnih problema.  

Ostaje pitanje da li će razlika u tečaju od 5.8 kuna za franak i stvarnog, visokog tečaja švicarskog franka u budućnosti i dalje biti preveliko opterećenje. Ta razlika ostaje na teret korisnika kredita i odgođena je za budućnost. Ovdje govorimo o razlici koja kod nemalog broja korisnika stambenih kredita iznosi i do 15-20 tisuća eura što se novim mjerama u biti pretvara u novi kredit s kamatom od 3.95% na ukupni iznos razlike tečaja s tim da se 6 mjeseci on neće obračunavati.

Ako kojim slučajem tečaj franka padne ispod 5,8 kuna - korisnik kredita plaćat će više nego što je realna vrijednost franka u tom trenutku jer je njegov tečaj zamrznut. Dobra vijest u ovom slučaju je da će mu taj isti, više uplaćeni, iznos smanjiti iznos balon kredita.

Oba scenarija su posebno osjetljiva jer situacija ni u jednom svom elementu, zasada, nije stabilna. Dug raste pa i ne znate na što se obavezujete za narednih 5 godina.

Kao što je bilo i očekivano Vlada nije uspjela namentuni svoje arbitrarno rješenje. Najveći, odnosno cjelokupni teret će ipak podnijeti korisnici kredita uz ponešto olakšanu trenutnu otplatu.

Ono što je zabrinjvajuće je da su se mnoge banke ponašale isključivo prema korisnicima takvih kredita. U ovom scenariju one neće preuzeti ni minmalni teret iako su, budimo realni, one u ovom slučaju loše upravljale svojim valutnim rizikom gdje su svoje bilance izložile švicarskim francima (a koji nisu bili štednja građana) i onda to samo prelile na svoje klijente.

Izjava predsjednik uprave PBZ-a Bože Prke da banke na francima u promjeni tečaja ne zarađaju to i potvrđuje. Ostaje i činjenica da su banke preko svojih zaposlenika (najčešće osobnih bankara) i marketinških kampanja aktivno “savjetovale” klijente na prihvatljivost takvih kredita.

Dodatna otegotna okolnost za banke je njihova nefleksibilnost i nedostatak razumijevanja dimenzije problema. Još tijekom 2010. godine mnogi korisnici “švicarskih” kredita tražili su konverzije kredita u druge valute, ali bez rezultata. Naime, banke su u takvim slučajevima neprihvatljivo visokim naknadama zatvaranja i otvaranja kredita, troškovima javnog bilježnika (ponekad i do desetak tisuća kuna ukupnih naknada) obeshrabrivale svoje klijente na promjenu koja se, sada vidimo, pretvorila u tešku poziciju za korisnike kredita. Ovdje treba spomenuti i pozitivne primjere gdje su neke banke s područja Labinštine pozivale svoje klijente, da uz relativno prihvatljiv trošak, naprave konverziju kredita iz franaka u eure.

Na kraju ostaje vidjeti koliko će se korisnika stambenih kredita u švicarskim francima odlučiti na ovaj model. Procjena je da će ih biti relativno malo jer suštinski nije učinjeno ništa bitno. Jedina nada korisnicima kredita je da banke eventualno snize kamatu na takve kredite i da se tečaj franka stabilizra pa čak i na ovoj razini. Svima ostaje poruka da se s valutama ne treba igrati jer je to posao koji je vrlo kompleskan i specifičan. Na našim prostorima mi dijelimo sudbinu eura i to je realnost koju treba prihvatiti. (Za Istarski.hr napisao: Mr. Besim Agušaj, profesor na American College of Management and Technology u Dubrovniku)