Film koji je postao najgora promocija Rovinja ikad!
Moje veliko balkansko vjenčanje (My Big Fat Balkan Wedding) njemački je film, redatelja Michaela Rowitza, koji se svako toliko prikazuje na tv kanalu FoxMovies. Po uzoru na američki globalni hit s grčkim vjenčanjem, Nijemci su pokušali snimiti svoj hit, umjesto Grka mladoženja je Hrvat po imenu Hrvoje Tomasović, a vjenčanje je u Hrvatskoj.
Film naravno obiluje iritantnim stereotipima o Balkancima pa je Hrvojeva majka uvjerena da njezin sin još nije spavao s njegovom odabranicom Lisom i u hotelu moraju spavati odvojeno, umjesto vjenčanice mlada Nijemica mora nositi hrvatsku narodnu nošnju a vjenčanje obavezno mora biti u crkvi.
Sve bi se to još moglo i prožvakati da je Hrvoje porijeklom iz Dalmatinske Zagore ili Like, ali ludi njemački scenarist nekako je u svojoj ludoj i totalno neinformiranoj glavi zamislio da je Hrvoje Tomasović (glumi ga Ludwig Trepte) iz Rovinja, pa je i radnju velikog balkanskog vjenčanja smjestio u Rovinj.
Da hrvatski likovi zapravo žive u Rovinju, doznajemo tek kada počnu pripreme za vjenčanje, pa nam u prvim minutama filma i nije neobično da Hrvoje svoje njemačke prijatelje časti šljivovicom (iako je i to dosta nategnuto, s obzirom da se u hrvatskoj šljivovica pije samo u nekim dijelovima Slavonije).
U najpoznatijem rovinjskom restoranu pečeni odojci?!
Kada su pak svi krenuli prema Hrvatskoj, a kamera na zračnoj luci u Munchenu pokaže let za Pulu, pomislio sam da je to slučajno, ali kada su prikazani hrvatski policajci kako voze automobil s pulskim tablicama (!), shvatio sam da je vrag odnio šalu. Iz idućih kadrova postalo je očito da će se radnja odvijati u Rovinju, ali kada su likovi počeli i verbalno naglašavati da je to Rovinj, više nisam imao dvojbi – ovo će biti najgora promocija Rovinja ikad!
Najprije su domaćini svoje njemačke goste odveli u „najpoznatiji restoran u Rovinju“, „poznatom po mesnim specijalitetima“ i naručili im pečenog odojka. Na dan vjenčanja su pak naumili jesti pečene janjce i onda je režiser na rovinjskoj tržnici snimio scenu za pamćenje - mladoženja i njegov brat tamo su kupili žive janjce i prebacivši ih preko ramena ponosno su predstavili svadbeni meni. Dok su buduća nevjesta i njezina majka šetale ulicama Rovinja u pozadini su se čuli romski trubači, a kada su ušle u „najpoznatiji rovinjski salon vjenčanica“ (tako su doslovno rekle) u kojem su se kao vjenčanice prodavale bosanske narodne nošnje, prestao sam gledati film.
Imena autora ovog filma (usput, jedan od koproducenata je i hrvatski Tuna film) trebalo bi izvjesiti na svim graničnim prijelazima, recepcijama i info punktovima i zauvijek im zabraniti ulazak u Istru. (Nenad Čakić)
