Komemoracija u Gmündu pokazala dobrotu i bogatstvo istarske duše

Kad smo se morali prontati za ići ća na vlak u Pulu, mater nas je jedno za drugog veživala s kurdelam da se ne bi zgubili, i smo imali male boršice. Krenuli smo ispred škole, to su bile duge kolone do Pule i kada smo došli na štacijon onda smo partili.

Ukrcani smo u vagone u kojin ni bilo niš. Tako je 2008. godine govorio stogodišnji Ivan Cukon iz Pomera. Podjednako potresne sudbine proživljavale su tisuće istarskih obitelji: Tomislav Vodinelić iz Ližnjana otpratio je svoju suprugu Mariju i djecu Ljudmilu, Stanka, Ljubicu, Auguština i Mariju na željezničku stanicu u Pulu.

I kad je došao vlak plakali su svi i kad je vlak krenuo Tome je pustio i konje i voz i sve i skočio je u vlak i poša s njima. Nije mogao izdržati da mu familija pođe u nepoznato. Sto godina kasnije mještani južne Istre krenuli su opet u nekadašnji logor Gmünd, no ovog puta ne sa boršicama, već sa svijećama, cvijećem i uspomenama na njihovu rodbinu na njihovu braću i sestre.

Krenuli su mještani općina  Barban i Svetvinčenat, Crnogorska zajednica iz Peroja, građani Pule, mještani općina Ližnjan i Medulin. Krenulo je pet autobusa. Naporan je to i dug put do austrijskog Gmünda, punih 710 km. Iako je i za današnje pojmove to zahtjevno putovanje nepojmljivo je da su Istrani 1915. godine u zatvorenim stočnim vagonima samo do današnje austrijske granice putovali dva do tri dana.

S prvim jutarnjim svjetlom svim sudionicima puta poklonjena je publikacija o povijesti logora Gmünd koja je financirana od gradova i općina učesnika u projektu. Komemoracija se odvijala tijekom dva dana u subotu i nedjelju 17. i 18. svibnja. Premda je padala uporna, hladna kiša u kasnim, poslijepodnevnim satima počeo je obilazak nekadašnjeg logora. Od nekadašnjeg taborišta nije ostalo puno, no ostala su potresna, sablasna vrata, ta ista vrata kroz koja je ušlo u nemilosrdan svijet okružen bodljikavom žicom 15.000 Istrana.

Možda je i dobro da je padala kiša, da se ne bi dobio varljivi privid sigurnog i ugodnog života naših prognanika u dalekom svijetu. Dolazak pred masovnu grobnicu nikog ne ostavlja ravnodušnim. Prve emocije su prožete nevjericom, nitko ne može vjerovati da je čitava park šuma jedna ogromna masovna grobnica. Grad Gmünd skrbi s pijetetom o posljednjem počivalištu više od 30.000 stradalnika u logoru od kojih je 5.000 Istrana.

Protokolarni prijem gostiju iz Istre započeo je na Schubertplatzu nekadašnjoj glavnoj arteriji barackenlagera. Dobrodošlicu je zaželio gradonačelnik Andy Beer, u pratnji svih uvaženih dužnosnika iz Gmünda. Iz Istre su sa svojim mještanima stigli dogradonačelnica Vodnjana Rosanna Biasiol-Babić, načelnica Ližnjana Maja Cvek, te načelnici Goran Buić iz Medulina, Denis Kontošić iz Barbana i Dalibor Macan iz Svetvinčenta. Uz njih tu su bili i predstavnici klera provincijalni ministar fra Ljudevit Maračić, velečasni Antun Močibob iz Medulina, velečasni Josip Zović iz Ližnjana i paroh pulski i perojski Jerej Goran Petković. Nakon što su razmijenjeni prigodni pokloni, načelnik Općine Medulin, koja je nositelj projekta, poklonio je svim visokim dužnosnicima repliku spomen ploče koja će sutradan biti otkrivena.

U nedjelju velebnoj, crkvi Srca Isusova na mjestu nekadašnje logorske barake broj 13. i katoličke kapelice za istarske vjernike-logoraše služena je misa zadušnica. Na ovu posebnu misu za Istrane došao je istarski župan Vlater Flego koji je pokrovitelj projekta obilježavanje spomen obilježja u Gmundu i predstavnici visokog diplomatskog zbora njegova ekselencija hrvatski veleposlanik u Austriji Gordan Bakota i ministrica-savjetnica dr. Zdenka Weber.

Produhovljenu propovijed održao je provincijalni ministar fra Ljudevit Maračić a posebnu notu dirljivoj atmosferi dao je crkveni zbor Medulina. Po završetku mise dostojanstvena povorka na čelu sa zastavama krenula je ka posljednjem počivalištu nesretnih Istrana.

Komemorativne govore održali su gradonačelnik Gmünda Andy Beer, načelnik Općine Medulin Goran Buić, voditelj projekta obilježavanja spomen obilježja Andrej Bader, Njegova Ekselencija hrvatski veleposlanik u Austriji Gordan Bakota te istarski župan Valter Flego koji je istaknuo kako se stradanja ne smijemo prisjetiti samo u prigodama velikih obljetnica, jer svako stradanje mora biti stalna opomena da se zlo više nikada ne ponovi. Postavljanjem spomen obilježja, u austrijskom Gmündu, odajemo visoko poštovanje prema žrtvi koju su mnogi naši znani i neznani podnijeli i jednom suludom vremenu.

Spomenuti su i oni koji tijekom posljednjeg stoljeća učinili sve da se ne zaboravi nesretni egzodus od 1915. do 1918. godine. Prvi je medulinac dr. Ivan Zuccon, najpoznatiji kao autor istarske himne, no to je čovjek koji je uložio nadljudske napore da se Istrani neovisno jesu li Hrvati, Crnogorci ili Talijani presele tijekom Prvog svjetskog rata iz Gmünda. Zatim, Joso Defrančeski iz Ližnjana koji je došao u logor kao dječak, no nakon rata nije mogao potisnuti tragediju koju je proživio u pisao je, pisao je u časopisu Istarska riječ, Istra i 1936. izdao je knjigu o vlastitoj nakladi u logorima u Austriji.

Epohalno djelo ostavio je velečasni Lucijan Ferenčić, napisavši 1973. godine doktorsku disertaciju Porečko-pulska biskupija za vrijeme biskupa Trifuna Pederzollija (1913.-1941.), znanstveni rad koji je nezaobilazan u razumijevanju evakuacije od 1915. do 1918. godine.

Premda je 5.000 sjena nekadašnjih nasmijanih lica već stotinu godina na sjeveru Austrije na tren su vraćeni doma, u svoju milu Istru uz Mantinjadu koju su na roženicama izveli Darko Privrat i Danijel Radolović iz medulinske Mendule.

Marija Lorencin je pred smrt rekla „da joj na greb vržu želizni križ, ne drveni, da se zna di je zakopana“. Njena želja je ispunjena, održali smo kao generacija obećanje. Istarski župan Valter Flego i gradonačelnik Gmünda Andy Beer otkrili su spomen ploču koja je bila prekrivena hrvatskom i austrijskom zastavom. Da providnost i snaga tog posebnog momenta uistinu postoji, uvjerili su se svi sudionici komemoracije jer je u tom trenu prestala padati kiša. Medulinski župnik Antun Močibob je tada blagoslovio spomen ploču. Gospođa Marija Kirac koja je u Gmündu izgubila dva brata, gotovo stotinu godina kasnije sa svojom kćerkom gospođom Flavijom Brulc zasadila je maslinu kao simbol ljubavi i mira.

Nakon ove simbolične geste, vijence i svijeće položila su izaslanstva Istarske županije, hrvatskog veleposlanstva te gradova i općina. Posebno dirljiv i emotivan je bio parstas crnogorske zajednice iz Peroja. Ova komemoracija pokazala je svu dobrotu, kulturu i bogatstvo istarske duše. Svi sudionici komemoracije učinili su ova dva dana posebnim i svima veliko hvala! (Andrej Bader, mag. hist.)