Umijeće preživljavanja sedmeročlane obitelji Gorana Teodorovića

Kada se u ovo predblagdansko vrijeme, kada sve vrvi šarenilom, sjajem i (ponekad lažnim) veseljem, naiđe na jednu tužnu obiteljsku priču, onda se ona čini još tragičnijom i težom. Živjeti s jednom plaćom, u podstanarskom stanu s petero djece, od čega je dvoje male i bolesne, s pravom se može reći – pravo umijeće. Ne življenja, već preživljavanja.

Tako, naime, iz dana u dan, od mjeseca do mjeseca, živi obitelj Teodorović, otac Goran i majka Dijana te njihovo petoro djece, koje sam posjetila u njihovom podstanarskom stanu u Puli. Da stvar bude gora, majka je nezaposlena a otac, bivši dragovoljac od 7.000 kuna plaće koliko kao policajac zarađuje, mora 1.800 kuna izdvojiti za stanarinu, gotovo 1.000 za režije, a ostatak je, kaže, pravo „umijeće preživljavanja“.

„Krpamo se kako znamo i umijemo. Imamo kredit, minus na računu, hrana je skupa, a trošimo i na lijekove jer nam najmlađe kćeri boluju od astme, brohnitisa i dermatitisa“, veli mi Teodorović, kojem se očaj vidi na licu. To i ne čudi jer teško zarađenu plaću troši na opremanje tuđih trošnih stanova, pa redovito kupuje oglasnik, vječito u potrazi za bar malo pristojnijim podstanarskim stanom.

Ova se nesretna obitelj već godinama bori s vlagom jer kako kaže Teodorović, kad god najmodavci čuju koliko ih je u obitelji, odmah dižu cijenu, a oni malo jeftiniji stanovi uvijek su trošni, vlažni i nezdravi za život starije, a pogotovo mlađe, bolesne djece.

A upravo su zbog djevojčica prije 3,5 godina došli iz Pakraca u Pulu. „Tražio sam premještaj u policiji kako bi došao u Istru jer je klima ovdje puno pogodnija za teške zdravstvene probleme s kojima se bore moje djevojčice“, rekao mi je Teodorović. Sada im je zdravlje znatno bolje, no zbog jako loših uvjeta u kojima žive, boji se da bi se ono opet moglo pogoršati.

„U prošlom podstanarskom stanu djeca su mi oboljela od upale pluća, tako da smo promijenili već nekoliko stanova u ovih par godina, ali svaki put isto – staro, trošno i vlažno. Ne tražim ništa više nego da, kad već moram plaćati najamninu, stan bude pristojan i da su mi djeca na suhom i toplom“, kaže mi njihov brižan otac na rubu suza.

Tražio je pomoć od Grada Pule na što je od gradonačelnika Borisa Miletića dobio odgovor da mu ne mogu pomoći jer u Puli mora imati prebivalište bar 10 godina kako bi mu mogli dati kakav stan na korištenje ili bar subvencionirati dio troškova. „A kako da dođem do te brojke kada se stalno selim i ne mogu nigdje prijaviti prebivalište. K tome, ni jedan nas gazda ne želi prijaviti kao podstanare jer onda mora plaćati porez, pa svuda živimo na crno, stalno se selimo i ne možemo se nikako negdje skučiti“, priča Teodorović.

Teško je to i zbog škole koja je djeci zbog selidbe svaki put sve dalje, a kako mi kažu, često seljakanje već im je naporno jer stalno moraju tražiti nove prijatelje u ulici i novim putem ići u školu. A osnovnoškolaca je u obitelji Teodorović dvoje, djevojčice idu u prvi i šesti razred, jedan je sin u prvom srednje kuharske škole, a drugi prva godina pulskog Politehničkog fakulteta. Najmlađa djevojčica ima šest godina i o njoj se brine maja koja se zbog slabog zdravlja nikako ne može zaposliti.

Najviše ga boli, kaže, što su on i supruga othranili djecu za ratnih godina, on je za sve to vrijeme rata bio u Pakracu i borio se za domovinu, nikad ništa nije tražio, a sada kada mu je najteže, nema pomoći niotkuda. Svojedobno se obratio i Jadranki Kosor koja je tada bila Ministrica obitelji, ali bez uspjeha.

„Zadnju nadu polažem u župana Jakovčića kojem sam se obratio na jednom od predizbornih skupova te mi je obećao sastanak, a ja se iskreno nadam da će me primiti i na bilo koji način mi pokušati pomoći. Možda na korištenje dati kakav gradski ili županijski stan koji bi uredno plaćao, samo da je pristojan i da ne moramo više seliti“, rekao mi je Teodorović na kraju i dodao: „Izbori su prošli, glasali smo za njih, sada je na redu da opravdaju naše povjerenje“. (Tekst i foto: Paola Albertini)