Veljko Ostojić: Od nosača kofera do turističkog gurua
Siguran sam da bi prihod od turizma bio barem 30 posto veći kad bi Ostojić bio ministar. Ne bismo se uz njega hvalili s pišljivih sedam miljardi eura prihoda. Samo, veliko je to pitanje - bi li on napustio svoju sadašnju, odličnu i dobru plaćenu poziciju predsjednika uprave Riviere Poreč, najvećeg istarskog hotelskog poduzeća i najveće tvrtke u sastavu Valamara, za znoj i suze koji bi ga očekivali kao ministra...
To za Veljka Ostojića, trećeg Ostojića u budućoj Vladi (ali jedinog IDS-ovca), u kojoj Ivan Jakovčić računa da će vladati resorom turizma, kaže Nenad Kukurin, vlasnik Kukuriku restorana - onog u kojem su se kovali planovi o preuzimanju vlasti. Ovim je riječima novinarka Globusa Željka Godeč započela tekst o Veljku Ostojiću u sklopu dossiera ovog tjednika, u kojem su predstavili najvažnije političare buduće hrvatske vlasti.
Turizam je fah u kojemu Ostojić pliva već gotovo 30 godina. Život na moru i roditelji prosvjetari u čijoj je kući oduvijek bilo puno knjiga, dakle - suočavanje iz prve ruke s tim kakva je ekonomska i društvena vrijednost te gospodarstve grane, ali i važnost obrazovanja, razlog su zbog kojih sam Ostojić danas tvrdi da se nečim drugim ne bi bavio.
Počeo je kao u američkom filmu: kao tinejdžer radio je sezonske poslove - u ljeto 1972. bio je nosač kofera, svake večeri kroz ruke bi mu prošlo njih 50 - 60, za turiste koji bi avionom doletjeli iz Londona... Prvi ''pravi“ posao bio mu je u tadašnjoj Službi društvenog knjigovodstva - ''kad imate strukturu bilance u glavi, poslije lakše donosite odluke''...
Na njegov poslovni pogled na svijet veliku su ulogu odigrale dvije stvari: tromjesečni boravak u Clevelandu 1989. i posao u konzultanskoj kući Istra Jadran osamdesetih godina u netipičnoj atmosferi za ono doba - ''svi smo radili na projektima, s konzultantima i psiholozima, tamo sam naučio da ne postoji pravolinijsko kretanje''.
Danas ga Istrijani kolokvijalno nazivaju šefom istarskog turizma. Bio je pomoćnik ministrice turizma Pave Župan Rusković, godinama je bio na čelu tvrtke Brijuni Rivijera, koji je zamišljen kao najprestižniji projekt u domaćem turizmu, ali nije više mogao izdržati da politički klijentelizam odlučuje o poslovanju pa je prihvatio ponudu u Rivijeri Poreč. Predsjednik je Kamping udruženja Hrvatske i član gospodarskog tima predsjednika Ive Josipovića.
Njegov glavni navijač šef je njegove stranke, Jakovčić: ''Veljko i ja smo frendovi već 30 godina. Počeli smo se učiti životu još za studenskih dana: od gemišta i zagorskih kiseliša do „naj“ talijanskih i francuskih vina! Uz vječnu ljubav prema malvaziji! Veljko ima Valsabbion, jedan od najboljih restorana u Hrvatskoj. Danas je jedini koji ima tako veliko iskustvo u javnom i privatnom sektoru! Vrlo je precizan u svemu i mrzi šlamperaj. Posebno kao grad za zabavu i odmor voli Barcelonu i navija za njihov nogometni klub''.
Nenad Kukurin kaže kako je naljepše kod Veljka to što nije ego-tripaš: ''U njemu nema trunke kompleksa. Smiren je i pun ideja, voli suradnju - zato jako volim biti u njegovu društvu. Otkad je postao predsjednik Hrvatskog sommelier kluba, mi smo se kao struka preporodili jer on zna progurati prave, dobre stvari, dobili smo i neka inicijalna sredstva od resornog ministarstva. Velika je njegova zasluga što je od tartufa, ulja, maslina i pršuta stvorio istarski brend. Kvarner je od gostiju dobio titulu najbolje destinacije - turisti imaju osjećaj da kod nas najviše dobiju za svoj novac i siguran sam da toga ne bi bilo bez Veljka''.
Hvali ga i napoznatiji istarski vinar Franco Kozlović. Vinske revolucije ne bi bilo bez njega. „Vjerovao je'', priča Kozlović, „u istarske potencijale, vodio nas je po sajmovima, dao nam šansu da pokažemo što možemo, znao je kako socijalističke podrume pretvoriti u ozbiljan posao. A znao je i ljude izvan Istre uvjeriti u to''.
Kalkulacije o financijama i prelasku s konja na magarca, koji bi u ovom slučaju bilo Ministarstvo turizma, sam Ostojić ovako komentira: ''Da, to bi bio pakao od posla. Ali financije nisu jedini važan aspekt. Postoje posebni faktori koji utječu na konačnu odluku - izazov i činjenica da živimo u krizi, da su ljudi zapali u letargiju i začahurili se u svoje ljuske, a tako sigurno ne možemo naprijed... Imao bih priliku ispraviti sve ono što sam, bivajući s druge strane, kritizirao. Ne vidim posao ministra kao onog koji samo broji goste. Gosti su posljedica makrouvjeta koje je stvorilo Ministarstvo''. (Tekst je objavljen u tjedniku Globus)
