Kako se Damir Urban u Pazinu skinuo gol do kraja i opalio nam šamar koji ćemo dugo pamtiti

Meni je Damir Urban i Nebo, i Ocean, i Div. Kupio me odavno, još s „Otrovnom kišom“ i „Ženom dijete“. Nakon toga više ništa nije ni trebao snimiti, ali Bogu hvala - jest. Odrastao sam i - uf! - zaljubio se uz njega. Meni je Urban bend, frontmen benda točnije; glasni koncert u kasni sat, poderano grlo na refrenu i gužva na šanku.

A onda majstor najavi da u sklopu posebne mini turneje pod nazivom „Ništa se neće vratiti“ stiže u Pazin, gdje će nam se - gonjen istraživačkim duhom – predstaviti bez benda, ogoljen, uz povremenu pomoć gudačkog kvarteta. Kao, ispituje sebe i traži put do novih pjesama kroz interakciju s publikom. Uf!

Žena je bila brža, u čas kupila karte, 30 eura svaka, nije ni malo, ali još uvijek manje od onih za utakmice Rijeke. Nismo znali što nas čeka. Nismo to, istini za volju, ni htjeli. Čuli smo samo da predstava traje gotovo tri sata, ajme.

Odigralo se to sinoć u ispunjenoj dvorani Spomen doma. Urban, u odjelu i širokim hlačama, sam na pozornici, najprije je skuhao čaj, opušten kao da je u dnevnom boravku. A potom nas, korak po korak, odveo na nezaboravno putovanje.

Za početak nam je opalio šamarčinu: zajedno smo gutali knedle u njegovoj do kosti ogoljenoj intimnoj ispovijesti o ocu. Domalo nas je, pak, poput kakvog stand up komičara - ide mu ta gluma - nasmijao dogodovštinama iz mladosti, onom o ludom rođendanskom tulumu u Rijeci i progutanom grumenu hašiša na koncertu u Njemačkoj.

Bili smo kao puzzla u priči, uronio nas je u njegov svijet, stvaralački proces. U tugu i radost. U suze i smijeh. Bili smo, zapravo, kao ona kesica čaja u kipućoj vodi.

Nitko nije mogao ostati ravnodušan slušajući priču o Damirovom kompliciranom, nikad normalno ostvarenom odnosu s ocem. Za to krivi sebe, kao tada, kako priznaje, "nadrkanog tipa koji je valjda morao zapišati vlastiti teritorij".

„Otac me dobro poznavao, ali nije davao podršku tome što radim. Žalim što nisam nikad otvoreno razgovarao s njim; što mu nisam rekao ni koliko ga volim, ni koliko mi je važan, ni koliko se stvari dogodilo zahvaljujući upravo njemu“, rekao je Urban drhtavim glasom na rubu suza, uz poruku: „Sve što je bilo, to se nikad neće vratiti“.

Detaljno je ispričao o bolesti koja je oca s vremenom prikovala za krevet, toliko je bio onemoćao da je na koncu od sina tražio da mu pomogne skratiti muke.

„Sve je on pripremio, zamislio, bio je pametan tip. Zamolio me za tu jedinu pravu uslugu u životu, jer to fizički nije mogao učiniti sam, bio je stvarno loše. Odbio sam ga. A smatrao sam se skroz otvorenim, ono, da mogu sve, pogotovo za ljude koje volim. Nisam mogao pomisliti da ga nema. Htio sam da bude tu, s nama, još dan – dan, sat – sat, sekundu - sekundu. Njemu je trebalo sigurno više hrabrosti za to pitati, nego meni za učiniti“, kazivao je Urban.

Dvojba je, veli, ostala do danas. Dugo mu je trebalo da se vrati u normalu nakon očeve smrti. To potvrđuje i svojevrsno pismo koje je napisao ocu, a sinoć ga pročitao uz pratnju gudačkog orkestra. Posebno dirljiv trenutak. Jedna rečenica ide: “Ljubavi, naučiš li praštati, naučit ćeš i voljeti“.

Pjesme su odjednom zvučale drukčije: ne kao klasične ljubavne, već više kao „razgovor sa starim“. Odjednom shvaćate zašto mu se ptice tako često pojavljuju u stihovima i kome je to posvećen „Astronaut“. Njega nije svirao, ali je častio s nekoliko pjesama u nastajanju. Bit će to dobar album. Svirao je, praćen maestralnim mladim gudačima – koji, nasmiješeni, tako očito uživaju u ovoj suradnji – „Dužu riječ“, „Biram ptice“, „Kažu svi da izmišljam“, „Iskru“, „Moju vodu“.

U potonjoj mu je na gitari pomogao mladić iz publike. Iz partera je stigao i uzvik dječaka Tina: „Volim te, ti si najbolji pjevač“! „Nisam, ljube, najbolji je Alen Vitasović“, uzvratio je glazbenik.

Nije Urban, u ovom sasvim spontanom izdanju, zaboravio spomenuti još neke važne ljude u njegovom životu i muzičkom sazrijevanju. Recimo, dva pokojna prijatelja, pjesnika Igora Večerinu i glazbenika Igora Willheima iz benda Idejni nemiri, dovukao je na binu i frenda Deana Tibljaša. Spominjao je propuštene prilike i sjebane situacije. Koje se nikad više neće vratiti. Bila je to svojevrsna umjetnikova javna katarza.

Pazinska stanica, da zaključim, bila je naša - šalica čaja. Dobili smo i kremen i iskru. Sudeći po gromkom i dugotrajnom finalnom pljesku, publika je otišla kući zadovoljna. Da stvar bude zaokružena, nerijetki su, prema pjevačevoj želji, ostali zapisati neki svoj stih, misao, ostaviti pečat u bilježnice koje su ih čekale na izlazu.

Pečat nakon putovanja koje se više neće ponoviti…