Foto 'Mi živimo za selo i karneval. Ja za misec dan maškara dobijen leto dan života'

Karneval je na vrhuncu. Maskenbali u središnjoj i sjevernoj Istri glavna su vikend zabava. Još na Antonju pustila se pamet va vetrine, i sad se zija, sope, tanca i pije. Recept je prost k'o fažol: udri brigu na veselje i usput čuvaj pusnu tradiciju.

Tim se motom vode i u Čepiću, gdje doduše nemaju maskenbal „za odrasle“, već samo onaj dječji. Ali zato Čepljonske maškare – uz one Veli vrh-Valmade iz Pule i Labinjonsku kompaniju-domoću folšariju – već tradicionalno brane boje Istre na najvećoj fešti, Riječkom karnevalu. I to čine tako dobro - njihovi su nastupi pamtljivi, ne samo zbog neizbježne bakljade - da zaslužuju, eto, dvije rige u đornalu.

U ovom selu u općini Kršan definitivno žive za maškare. Pod njihovim entuzijazmom ustuknut će i oni koji ljutito frkću na sam spomen karnevala i sve vide samo kao krinku za prekomjerno nalijevanje vinom.

Kacot za mrgude

Evo odmah kacota za takve.

„Karneval je neprocjenjiv osjećaj. Ja, za misec dan maškara, dobijen leto dan života. Za mene je to trenutak opuštanja, razbibrige, veselja. Znači, ki se ni rodi s tin, i ki nima taj osjećaj, ne more to shvatit“, kaže naš domaćin Dino Salomun, predsjednik Čepljonskih maškara.

A on se je, shvatili ste, „rodi s tin“.

„Poli mene, ime san tu sreću, svi su hodili u maškare, i pokojni nono Mario, i pokojni otac Ivica. Ja san se ko otrok navadi na karneval. Ne postoji nešto, osim nekih grdih stvari, ča bi me spriječilo da ne gren u maškare“, priča u dahu Dino, koji u krabulje ne ide bez supruge Ane i djece.

I još: „Mi smo jedna zajednica ka se trudi, ka želi boljitak selu, živimo za to da se užanca ne zatare. Imamo jedinstven cilj - da našoj dici pustimo ovu tradiciju, i da oni to znaju cijenit i nastavit štoriju, kad bude vrime za to“.

Eto, tako to zvuči kad pričate s dvorskom ludom, u koju je sugovornik, je li, maskiran.

Dino bez šminke i – maske. To je tako kad se za nešto živi: riječi sjedaju na svoje mjesto i nema potrebe prekrajati rečenicu. To je - život u živo.

Pit će se, peć će se…

Čepljonske maškare, kao udruga, djeluju od 1999. godine. Grupu čini njih stotinjak, toliko će ih biti i ove godine. Dino je počeo nabrajati one koji su najangažiraniji u tom veselom društvu; počeo pa stao, molio nas da ne navodimo imena, jer će sigurno barem jednog izostaviti, a nema smisla kvariti dojam, izazivati napetosti.

Slažemo se. Ali spomenut ćemo Deana Cvečića Bocića, on dođe nešto kao kapo, prvi na baklji i kad treba povesti himnu „Čepljanac san, tu san rojen ja“. Skužaj, Dino, bilo je to jače.  

Tek, ekskluzivno smo doznali i novu temu Čepljonskih maškara: bit će Oktoberfest. Bavarska nošnja, alegorijska kola kao otvoreni bar, jedan veliki šank na šleperu koji im je ustupila tvrtka Transporti Runko. Koregografija se sprema, još je tajna, i bit će tako do Pulskog karnevala 22. veljače, kad je na rasporedu premijera.

Ovom zgodom ples su osmislila djeca, vrlo aktivna u čitavoj priči, a kostime šije teta Danica iz Rijeke. Evo, nećemo više s imenima.

„Peć će se, pit će se, bit će turbo veselo. Dobili smo i velu donaciju bire od Istarske pivovare… U biti, moren reć da Čepljonske maškare žive od donacija. Kad bi sad poče nabrajat… Ma, ne bih voli nekega izostavit od tih dobrih ljudi ki nas financijski podržavaju u oven vremenu poskupljenja. Da li in se pježamo, da li ča… Ali stvarno nan daju od srca, pomoru nas da se rivamo dalje“, nastavlja Dino i nudi nas – birom. Nek' priča bolje teče.

Tišina, snima se

Vjerojatno će tečan biti i filmić o Čepljonskim maškarama, koji u svom projektu, financiranom od resornog ministarstva, priprema tamošnja osnovna škola.

„Snima se sve, od prvog dogovora, izbora maske, pregleda kostima, izrade alegorijskih kola, dječjega maskenbala, povorke… Film će se prikazati na završnoj školskoj priredbi“, otkiva Dino.

Sa sjetom gleda na ne tako davne dane dok su, tu u najbližem susjedstvu, djelovale maškare iz Šušnjevice i Kožljaka, koje se od korone, nažalost, više nisu okupile.

„U Istri stvarno ima par jakih karnevalskih skupina, ke hode okolo, ali uglavnom po svojih kraji. Ne greju u Riku i Lovran, kako naša grupa. Mi se trudimo, s kostimom, s koreografijom, alegorijskim kolima, svime, ne shvaćamo to olako…“, veli Dino.

Bogata je njihova priča. A pust im se zove - Sirota. Kako to?

„A ča, šli smo delat pusta i niki ni donesa robu. Storit ga golega i boh, smo rekli. Neka bude – sirota. Gol i bos“, zaključila je dvorska luda našu ćakulu, baš onako kako maškara mora. Ćaknuto.

Živio pust!

Galerija (6)