Za Thompsona nikad neću biti spreman, rukometaši bi trebali samo igrati rukomet

Imao sam tu sreću s kolegom Sinišom Žulićem pratiti finale Svjetskog rukometnog prvenstva u Oslu za Istarski.hr. Ako ne znate kako je bilo... Danaca deset tisuća, Hrvata deset puta manje. Ali dobili smo ih – vazda to tako bude - na tribinama.

Na parketu, druga priča, tamo su nam održali lekciju. Ali smo ih propisno istukli, barem to. Da je bilo obrnuto, grmjeli bismo deset dana o njihovim faulovima za zatvor. Kao što znamo rigati vatru nakon što nas – vazda to tako bude - Francuzi izdevetaju.

Kako je bilo? Vrijedno iskustvo. Mnogo prijaznih susreta s hrvatskim navijačima: Garešnica, Bjelovar, Zadar, Zagreb… Čak i s onima iz dijaspore, koji ne znaju beknuti hrvatski, ali se svejedno srdačno smiju „jer smo naši“.

Kapitulirali su - sve za malo prometa - i irski pubovi u središtu norveške prijestolnice, pa Shanaea McGowana zamijenili Markom Perkovićem Thompsonom. Umjesto „Dirty Old Town“, „Ako ne znaš šta je bilo“. U srcu Norveške. Nezaboravno.

Pamtljivo do u beskraj bilo je i ono kad su nam navijači iz Zadra – ponijelo ih valjda – rekli: „Vi iz Istre ste za SDP, ali 'ajde, možete nas slikati“. Evo, hvala im i ovim putem na tome.

Zapljeskali smo na kraju s vrha tribina Kuzmanoviću, Srni, Martinoviću i društvu koje nas je zalijepilo za ekrane prošlog tjedna. Vidjeli kako je spiker posebnu pažnju poklonio oproštaju kapetana Duvnjaka. Velik je Dule u sportskom svijetu, definitivno.

A onda, doček u Zagrebu. U jednom trenutku činilo se kao da su to rukometaši priredili doček Thompsonu. Kao da je to njihov privatni party. Biti državni reprezentativac znači predstavljati svoje građane. A ima i nas koji za Thompsona, eto, nismo spremni. I nikad nećemo biti. Jer ne dijelimo vrijednosti koje isti propagira. A imaju veze s domoljubljem koliko i potpisani s Mostarom.

Ako ne znaš šta je bilo, pusti, recimo, početak Čavoglava s opjevanog koncerta u Dugopolju. Kad naš rukometaš stisne „play“ na „Spotifyju“, ja stisnem „off“ na televizoru. TV je najbolje ugasiti čim završi utakmica.

Jer, u nas sport – i vazda će to tako biti – ne može ostati samo sport. Ne daj Bože. Rukometaši bi trebali raditi ono u čemu su najbolji, igrati rukomet. Samo to. Zbog rukometa ih volimo.

Da je zbog pjesme, ne bih gledao njihovu utakmicu. Došlo bi mi, eto, nakon čaše vina, da se pitam: Je l' to moja reprezentacija?