Jakovčić: Istarski šerif i feudalac ili vizionar i tvorac istarskog brenda?

Za neprijatelje – istarski šerif, feudalac, Tuđman. Za prijatelje – vizionar, genij, tvorac avangardne Istre i njezina brenda, hedonist s kojim nikad nije dosadno. Za svoje roditelje i prijatelje iz mladosti – enfant terrible. Za novinare – čovjek kojemu dugujemo naslovnice i kontroverzne naslove. Ovim je riječima novinarka Globusa Bisera Fabrio započela tekst o Ivan Jakovčiću u sklopu dossiera ovog tjednika u kojem su predstavili najvažnije političare buduće hrvatske vlasti.

S njim nema sredine, nema ništa između, nastavlja dalje novinarka. Predsjednik IDS–a koji vlada Istrom već 20 godina, nije samo najdugovječniji stranački vođa u Hrvatskoj, nego i političar koji uvjerljivo godinama nosi titulu najvećeg kozera na političkoj sceni. U duhu svog uvjerenja da je najkorisnije oruđe u politici marketing, nema toga što Jakovčić neće učiniti da se vidi i čuje. Svađat će se, šamarati, provocirati, rafalnom paljbom gaditi neprijatelje, a kad padne u sjenu – izvest će pravi striptiz. Pokazat će torzo i slatko se smijati, najavit će Guggenheimov muzej....

Istru je osvojio i pronio izvan granica ne samo Županije nego i zemlje. I to onime što najviše voli – malvazijom.

Istarsku autonomiju izgradio je, naime, na revoluciji proizvodnje malvazije. Kupio je selo Sveti Juraj i šest hektara poljoprivrednog zemljišta – na kojem jednom kani ispuniti svoj san o maslinarstvu i turizmu – to je Jakovčićev as za slučaj da politička karijera propadne.

Širio je Jakovčić svoje pipke i na Zagreb, ali nije se primio onako kako je želio. Tek godinu dana uspio je izdržati na funkciji ministra za europske intergacije u prvoj Račanovoj Vladi 2000. godine. Koalicijska šestorka postala je Jakovčićevim odlaskom petorka, a Jakovčić se, kao Lesi, vratio kući. Među 200.000 ljudi koji ga dobro poznaju i koje više ne može skandalizirati.

Nikad nije pristajao na lokalno koaliranje s HDZ–ovcima, ali, kao politički pragmatik, potpisivao je projekte i sa Sanaderom i Jadrankom Kosor – posljednji u nizu projekt su Brijuni Rivijera.

Imidž suverena Istre Jakovčiću su malo nagrizli posljednji izbori; tada ga je u drugi izborni krug natjerao njegov ljuti neprijatelj Plinio Cuccurin sa svojom udrugom Ladonja. U toj borbi Jakovčić je rigao vatru – optuživao Cuccurina za sudjelovanje u Đinđićevom ubojstvu, trovanje, krađu...

''Dok je Cuccurina'', znao je reći, '' bit će i Jakovčića u Istri'' – jer ne može podnijeti da ovaj postane župan, iako su njegove ambicije okrenute prema Europi – volio bi živjeti i raditi u Bruxellesu, a dok se to ne dogodi, ''trenira'' kao potpredsjednik Arlema, unije za Mediteran.

Jakovčić zna omađijati ljude, njegov šarm preplavi vas poput slapa, zabavan je, govori četiri jezika. Imao je dobre učitelje: razrednik mu je bio profesor Mate Maras, diplomat i prevoditelj.

Službena biografija bilježi da je od 1981. do 1986., nakon što je završio Fakultet za vanjsku trgovinu, radio u pazinskom poduzeću Pazinka na poslovima izvoza i marketinga sve do 1987., kad odlazi u Austriju i pokreće privatni biznis. Zastupa 30–ak američkih i europskih tvrtki za područje bivše Jugoslavije. Uvijek voli spomenuti kako bi bio milijunaš da je u tome ostao.

Tri strasti vode Ivana Jakovčića, kaže njegov dugogodišnji poznanik Furio Radin. Politika je tek na četvrtom, posljednjem mjestu, na granici strasti i posla.

''Kad sam ga upoznao u prostorijama zajednice Talijana u Puli, bio je još mlad, ali je odavao dojam čovjeka koji vjeruje u ono što radi. Nino će i sam za sebe reći da nije do kraja političar. On je ipak, prije svega umjetnička duša. U mladim je danima pisao i prijateljevao s piscima, a i dan-danas se vidi ta njegova crta'', kaže Radin. Time aludira i na to kako se Jakovčić spremno skinuo da bi izvazvao umjetničku reakciju, mada više nema ni godina, niti liniju kada se torzo rado pokazuje širokim narodnim masama.

''Ta umjetnička crta vidi se i u tome što su svi njegovi pravi prijatelji iz svijeta umjetnosti. No, u politici, hoće biti prvi. Valjda je to karakteristika lidera stranaka koji zbog toga i mogu doći do vrha. On i ja smo politički prijatelji dugo vremena. Zastupamo slične ideje, a ja ne ovisim ni na koji način o njemu, što je i jedan od preduvjeta da možemo tako dobro funkcionirati'', dodaje Radin.

Druga Jakovčićeva ljubav je gastronomija. Vinar Ivica Matošević sjeća se koliko je Jakovčić energije utrošio u svoje enološke strasti.

''U vrijeme dok je bio zastupnik u Saboru, 1994. – 1995., on, Kozlović i ja odlazili smo u školu za sommeliere u Trstu. Njemu nije bilo teško popodne iz Zagreba doći po nas, pokupiti nas i odvesti u Trst, gdje bismo još nekoliko sati sjedili u školi i slušali predavanja. On je, pored svih svojih političkih aktivnosti, pronašao vremena za ono što voli. Njegova je strast prema vinu iskrena. U njemu smo zaista imali dobrog suborca koji nam je pomogao da od istarskih vina stvorimo autetičnu vrijednost. Da nije bilo njega, sve to ne bi išlo tako brzo kako je išlo'', dodaje Matošević.

Treća strast je golf. ''Tu strast Istrijani ne dijele sa svojim županom'', diplomatski kaže Radin, aludirajući na otpor i afere koje su posljednjih godina pratile pokušaje da se od Istre napravi golf destinacija.

Jedan drugi strastveni golfer, mada slabije zamahuje palicom od Jakovčića, bivši predsjednik Stipe Mesić, ovako vidi predsjednika IDS–a:

''Jakovčić se nije afimirao samo kao političar u svojoj regiji, nego kao političar širokog dijapazona koji shvaća što je Hrvatskoj potrebno. On ima koncepciju, prepoznao je kapacitete koje Istra ima i želio je produljiti  turističku sezonu brendiranjem Istre kao golf – odredišta. I nije time razmišljao samo o Istri nego o cijeloj Hrvatskoj. Jakovčić mi je drag jer nikad nije progonio ljude'', smatra Mesić. (Preuzeto iz Globusa)