Foto MIRO NAČINOVIĆ 'Raduje me početak obnove. Volio bih da kupalište Stoja ostane izvorno, kakvo je nekad bilo'

Konačno je, nakon višekratnih odgađanja zbog nedostatka novca, počela obnova oronulog kupališta Stoja u Puli. Preciznije, jučer je izvođač, riječka tvrtka Fracasso Production uvedena u opsežan posao vrijedan čak 4,7 milijuna eura, od čega 2,03 milijuna stižu iz ITU mehanizma, a ostatak će se namaknuti iz proračuna Grada Pule.

Službeni početak radova ne znači i da je na terenu teška mehanizacija: u ponedjeljak je na Stoji bila deveteročlana ekipa, predstavnici izvođača, konzervatora i ostalih nadležnih u ovom golemom  poslu, kako bi dogovorili detalje radova. Dočekao ih je starosjedilac i bivši zakupac kupališta Vladimir Miro Načinović, koji stanuje u kućici na samom ulazu. Načinovići, Miro i njegov pokojni otac Ivan Giovanni Nini zaštitni su znak popularnog kupališta, izgrađenog 1936. godine prema projektu arhitekta Enrica Trolisa. Malo je ulagano u objekt koji puni gotovo devet desetljeća: ovo je prva temeljita rekonstrukcija koja će trajati čak 18 mjeseci.

„Pozivam ljude da isprazne kabine jer počinju radovi, da ne naprave to u zadnjem momentu“, kaže nam Miro u startu, kojeg u društvu psa Frica susrećemo na platou. Poziv je uputio i putem Facebooka, međutim, malo je tko od kupača koji već generacijama koriste kabine čuo njegov poziv. Miro podsjeća da su se za vrijeme Jugoslavije izmjenjivale firme koje su upravljale kupalištem, posljednji je bio Arenaturist, današnji Arena Hospitality Group.

U vrijeme dok je Miro bio zakupac ovog prostora, od 4. srpnja 1991. do 31. listopada 2005. kabine je, veli, naplaćivao 10 kuna dnevno, za mjesečni najam davao je deset posto popusta, popust za cijelo ljeto iznosio je 30 posto. Tad se koristilo čak 65 kabina, a sada ih je ostalo oko 46. Ostale su urušene ili ih je pojelo more, kaže Miro. Nakon što je kupalište 2005. predao Gradu, najam kabina se više ne plaća, a onaj tko je u njima ostao, tamo je i danas. Puno je ljudi koji su to naslijedili od svojih roditelja, djedova i baka koji su se ovdje kupali.

„Raduje me početak obnove. Volio bih da se obnovi, ali da ostane u izvornom obliku“, nada se Miro. Na našu opasku da jedino izvorno i može biti s obzirom da je riječ o zaštićenom objektu upisanom u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske, pokazuje nam željezni trampolin i kaže da nije isti kao i onaj izvorni. Osim što je različitog oblika, stari je trampolin zauzimao trećinu mola, a sad polovicu, tvrdi. Kaže da je, po uzoru na original, izradio stepenice od inoksa dok je bio zakupac ali ih je, po nalogu Grada, morao ukloniti 2005. kad je napustio kupalište.

Ipak, zadovoljan je kako su 2018. obnovljeni terasa i dio sunčališta, upravo tako je izgledalo staro kupalište, veli dok upire prstom prema obnovljenom dijelu. Iz Grada smo pokušali doznati na koji će se način pristupiti rekonstrukciji, što prvo dolazi na red, međutim, odgovor do zaključenja članka nismo dobili. Miro, međutim, veli da je u razgovoru s nadležnima doznao da prvo kreću infrastrukturni radovi, rješavanje vode, električne energije, odvodnje, telefonije. Onda se kreće na rekonstrukciju platoa na samom ulazu u more, a nakon toga i objekata.

Dok na ulazu u kupalište, u pratnji Frica, iščekuje dolazak zamjenika gradonačelnika Bruna Cergnula, Miro se prisjeća kako je njegov otac Nini, 'koji se rodio tu gore na Stoji', još 1933. položio za spasioca, tri godine prije nego što je kupalište izgrađeno. Na proljeće te 1933. otac se i nastanio u kućici na ulazu, u kojoj Miro i danas živi, on i Fric. Tu su rođeni i njegovi sinovi Manuel i Denis i unuka Patricija.

„Pula je planirala izgraditi kupalište i računali su na osposobljeno osoblje. Nini je bio spasilac i čuvar od  6. lipnja 1933. do prosinca 1983., sipa Miro brojke iz rukava. Nini je odradio 51 kupališnu sezonu te od utapanja spasio čak 636 osoba.

Pokazuje nam crno-bijelu fotografiju na kojoj Nini, kojem su Vedran Štimac i Kristian Dropulić posvetili mural na kupalištu, nadzire kupače iz barke.

„Do rata se nadziralo iz barke, bilo je vrlo strogo, poslije se to ublažilo. Tata je imao kraste na leđima od sunca, a majka ga je onda mazala bjelanjkom, koji djeluje kao prirodni antibiotik“, prisjeća se legenda sa Stoje. Sjećanja se natapaju emocijama: brat Luciano, partizan, stariji od Mira 25 godina, poginuo je 1944. u Lici. Imao je 18 godina. Pokopan je na mjesnom groblju u Gospiću. Miro je ostao i bez dvije sestre, koje su preminule kao bebe.

Emotivno pripovijeda i o vremenu kad ga je Arenaturist umalo deložirao. Naime, njegov je otac davno posudio dvije prostorije njihove kućice Arenaturistu, gdje je tvrtka smjestila recepciju i kasnije ih tužila, tražeći prostore za sebe! Ipak, Vrhovni sud je presudio Miru u korist.

Arenaturist krivi i za fasadu ulazu koja je izmijenjena jer ona prethodna, koju je sam uredio, bila je previše 'vesela' i mamila turiste na kupalište, umjesto u kamp, pripovijeda Miro, a zamjenik gradonačelnika nikako da stigne. Miro ne odustaje, ne želi se od vlage i zime skloniti u kućicu, još uvijek se nada da Cergnula nije zadržao kakav preči posao. A mi odlazimo uvjereni da boljeg nadzornika radova od starosjedioca pulskog bagna neće biti.

Galerija (39)