'Došla sam do brojke od 18 službeno prešućenih Seljana kojima je život tragično okončan u fojbama'

U osvit obilježavanja petstote godine Rovinjskog Sela, koje je sa 1.500 stanovnika mnogoljudniji od brojnih istarskih općina, spisateljica Nevenka Uljanić Degobbis je izdala knjigu memoarske proze „Kad je Selo bilo selo“. Prisjećajući se svog djetinjstva i priča njenih starijih Nevenka Uljanić je ukoričila turbulentno ratno i poratno razdoblje u njenom rodnom mjestu, sukobe oko pitanja vjere, politike, obrazovanja i prijelaza iz ruralnog u građanski život. Knjiga je posebno tražena zbog obrade jedne tabu teme, o kojoj se pričalo samo konspirativno. Naime, kroz prizmu vlastite obitelji Nevenka Uljanić opisuje tragediju rata u kojem za male ljude nema pobjednika.

„Tragično izgubljeni životi moje bake i djeda bili su motiv nastajanja ove moje knjige. Nikad nisam upoznala svoju baku i djeda, a sjećam se da je prabaka često kriomice plakala. Cijeli život osjećam potrebu da im se na ovaj način odužim, da njima, njihovim zlosretnim suvremenicima tragičnih sudbina i njihovim obiteljima dam pismeni homage kao sjećanje na događaje koji se ne bi trebali ponoviti“, kaže sjetno Nevenka Uljanić.

Nijemci odabrali kuću za kasarnu

Nakon Romelove ofanzive, početkom rujna 1943., njemački vojnici koji su poslani u Rovinjsko Selo su za svoju postaju izabrali kuću njene obitelji Uljanić, na brdu Velebić, jednog od najviših kota ovog naselja. Nastupili su nadmeno i zatražili od ukućana da se isele, nekom od rodbine ili u štalu sa stokom. Jednog od mladića, sedamnaest godišnjeg Nevenkinog oca Šimu, spretnog i radišnog, Nijemci su uzeli za slugu. Morao je cijepati drva, ložiti vatru i donositi vodu.

Prilikom povlačenja, Nijemci su poveli Šimu Uljanića u selo Petešljari kod Žminja. Sjeme sumnje je bačeno, pa iako se Šime pušten od strane jednog Nijemca priključio pokretu otpora je potkraj rata majka mu je dospjela na listu narodnih neprijatelja. Navečer su na njihova vrata pokucali kuriri s pozivom na sastanak. Na spisku je bila i Nevenkina baka. U ta olovna vremena otprilike se znalo što takav večernji poziv znači, pa je djed stao u njenu zaštitu pošavši u njenoj pratnji u dugu mračnu noć. Ne u Selo, već na suprotnu stranu, prema šumi.

Za njima je trčao mlađi, tada devetogodišnji sin Virgilio, kojeg su otjerali na prvom raskršću. Uzalud je sutradan po cijelom Selu tražio svoju majku. Njegova je majka bila na tajnom spisku onih koji su na prijekom sudu proglašeni narodnim neprijateljima, a otac je bio kolateralna žrtva.

Govorilo se i nagađalo da su bačeni u neku od brojnih jama oko Rovinjskog Sela. U narodnim pričama vjerojatno su to bile dvije najbliže proplanku Velika krasa, gdje su Nijemci u akcijama čišćenja terena strijeljali Seljane koje su našli u poljima i šumama. Jedna je od njih zlokobna Mala jama uskog grla, duboka više od sto metara. Druga, Kalcijan plića je s širokim grlom.

Obilježeni i umoreni kao narodni neprijatelji

„Sve su ove ljude službeno proglasili nestalima. To sam doznala kada sam pred pedesetak godina od njihovog nestanka u Matičnom uredu pokušala dobiti datume njihove smrti, da im na obiteljski nadgrobni spomenik postavim fotografije. U dokumentima je uz datume rođenja pisalo da su nestali u lipnju 1946. godine. Usprotivila sam se službenici koja mi je iznijela te podatke jer sam znala da se to desilo godinu dana ranije, odmah nakon završetka Drugog svjetskog rata. Službene podatke više se nije moglo mijenjati“, objašnjava Nevenka Uljanić.

Uspostavom nove samostalne države Hrvatske bilo je jalovih pokušaja da se pogibija ovih ljudi rasvijetli, pa su na policiju pozivani njihovi nasljednici ispitujući ih što znaju o tim događajima. Među pozvanima bila je i Nevenka, rođena nakon rata. Obećavali su da će nešto doznati ispitujući DNK kostiju koje su speolozi našli u tim jamama. Međutim, sve se uspjelo zataškati jer su navodno pronađene kosti bile životinjske.

„Ova su zlodjela pripisana komunistima i partizanima, kao i ona prethodna fašistima i nacistima. Mi potomci žrtava smo ipak zaključili da su zlodjela učinili zli, loši ljudi pa im se nismo osvećivali i barem naoko opraštali. A mnoge su žrtva pale iz osvete i mržnje, a okidač za zlodjela je bila društvene klima u određenom trenutku“, zaključuje Nevenka Uljanić.

Uz 55 službeno zabilježenih u poraću nestalo još 18 osoba

Analizirajući podatke navedene u knjizi povjesničara Vjekoslav Bratulića „Rovinjsko Selo, monografija jednog istarskog sela“ iz 1959. godine Nevenka Uljanić piše da je Selo bilo desetkovano jer je u ratnim zbivanjima i u koncentracijskim logorima nastalo 55 od predratnih petstotinjak žitelja naselja. Pribrajajući nestale, koji ni u to doba nisu smjeli biti spomenuti, dolazi se do puno većih brojki.

Od svih 19 prešućenih, što su službeno trebalo biti narodni neprijatelji, Nevenka Uljanić je uspjela identificirati njih 14. Najgore od svih prošla je obitelj Cescutti. Uz oca Giovannija nestale su njegova supruga Menegetta i kćerka Ines. U obitelji Šturman nestali su otac Petar, majka Katarina i sin Mate, u obitelji Perković otac Guštin i kći Amalia. Tu su nadalje Viktor Najareto, Anton Iskra. Romano Lavižati i Marija Pokrajac. Imena njih pet Nevenka Uljanić nije uspjela doznati.

Zaključuje kako su se da su se uzalud u državi izmjenjivale vlade i sustavi upravljanja. Prava istina o sudbini tih ljudi nije se nikad saznala, a njihove obitelji su ostale stigmatizirane jer su neki od njihovih članova bez ikakve službene odluke prokazani kao izdajnici.

„Najgore je što su svi ovi ljudi, njih 19, i dan danas vode kao nestali, a svi znaju da su bačeni u jame od strane novopostavljene vlasti kad je rat već bio završen. Iako se sumnjalo tko su egzekutori nikad se nisu o tome vodile ozbiljne istrage. Obitelji nestalih morale su se pomoriti sa time da se njihove posmrtne ostatke neće nikad otkriti“ zaključuje Nevenka Uljanić.

Možda će nešto otkriti mladi povjesničari

Pišući o turbulentnom poslijeratnom razdoblja naglašava da se pobjeda nad fašizmom pretvorila u proletersku revoluciju čiji je cilj bio ukidanje klasa i kapitalizma kao društvenog uređenja. U njemu će svi biti isti, pa je posjedovanje materijalnih dobara postala sramota. Novi ustroj teško je padao starijim stanovnicima naviklim na trud i odricanje. Posebno nakon što su osnovane seljačke radne zadruge koje su preuzimale polja i stoku radi „zajedničkog dobra“.

Srećom, zadruge su se pokazale promašajem pa nisu bile dugog vijeka. Ipak, novoj vlasti su poslužile za otimanje zemlje koja je arbitrarno davana na raspolaganje bezemljašima. Sve dok zemlja nije počeka dobivati humanitarnu pomoć iz inozemstva, prvenstveno iz SAD-a, čemu je kumovao raskid Tita sa Staljinom, i u Rovinjskom Selu seljaci su morali skrivati ostvareni urod jer im je, upravo po sovjetskom modelu uziman da bio se mogli prehraniti stanovnici gradova koji su ostali bez posla.

Nakon egzodusa rovinjskih Talijana došlo je do raslojavanja Sela. Na očaj starijih tradicionalnih poljoprivrednika njihova su se djeca počela preseljavati u prazne stanove i zapošljavati u tvornicama. Mnogi su se odricali imovine da bi mogli dobivati doplatke na djecu. Imanjima je pala tržišna cijena ali ih nitko nije kupovao. I pored toga puno se obitelji posvađalo prilikom dijeljenja imovine. Obično bi u Selu ostajala najstar8ije djeca a oni koji su odselili u grad se nisu tako lako odricali imovine iako o njoj nisu brinuli.

U Rovinju se nudilo puno radnih mjesta pa su se mnogi i doškolovali. Svekoliku pomoć mladim je Seljanima pružao Milan Iskra, jedan od vođe narodnooslobodilačkog pokreta na Rovinjštini koji je dugo bio predsjednik Općine Rovinj. On je poticao nadarene učenike na školovanje pa su jedno vrijeme, do pojave nove vladajuće kaste iz Prikodrage, Seljani vladali Rovinjem. Među ostalima preporuku za školovanje dobila je i Nevenka Uljanić koja je završila Filozofski fakultet. Mada je veći dio svog radnog vijeka radila kao prevoditeljica nikad se nije odrekla književnosti, pa, posebno nakon odlaska u mirovinu piše. Tako je nastala i ova knjiga koja će potaknuti mlade povjesničare na rasvjetljavanje sudbina „narodnih neprijatelja“ od kojih je najvjerojatnije negdje zameten koji trag.