Kako je naivni Aldo prodao pršute u pol' cijene na Black Friday. 'Mirjana moja, hitit ću se prascima'

Vani je brijala orkanska bura, ali nisu vrata stana tako silovito zalupila zbog snažnog sjeverca, osjetila je odmah Mirjana. To je Aldo, vrativši se iz susjedove konobe, istresao bijes na novoj skupoj stolariji koju su platili kao suho zlato, potrošivši svu ušteđevinu iz jastuka.

Mirjana se napokon više ne boji lopova, sad ju je strah samo ovakvih situacija - kad njenog supruga, inače mirnijeg od rijeke Mirne, ponesu društvo i atmosfera pa pretjera s vinom i postane agresivniji od braniča Slobode Smoljanci.

„Opet me je zajeba, crni sin. Natenta me je da mu kalan cijenu pršuta, a ja san, trube trubasti, prista kako zadnja kurba. Hitit ću se prascima, ubij me ku neću!“, vikao je Aldo dok je izuvao cipele.

Mirjana je pored tople peći taman dodavala zadnju grožđicu u fritule, koje je spravljala po starom receptu s obavezne dvije kapljice rakije.

„Opet ti vražji Valter“?!, pitala je žena, unaprijed znajući odgovor.

„Prvo mi je da piti dobrega črnega z bukalete, teklo je kako mliko. Pokle je počeja govoriti da je njegova Marija danas, na crni petak, kupila bežični zvučnik, neki đi-bi-el, 30 posto cinije, samo da bi mogla poslušati Radio Mariju i bolje se molila po cile dane doma. Black Friday da još dura, pak da bin i ja njemu, staremu pretelu, moga dati takov škonto“, pentao je Aldo sam za sebe, kao da utvrđuje gradivo.

Sve mu se, dakako, u svoj čistoći, razbistrilo tek kad se vraćao kući. Otrijeznila ga u čas hladna bura: Valteru će, dakle, za njegovu nadaleko poznatu oštariju – tako je pod maliganima dao ruku -  na akciji „30 posto“ prodati svoja zadnja dva pršuta.

A čuvao ih je za posebne prilike: kćer mu je već dugo zaručena i evo sutra bi mogla doći s lijepom viješću. Toliko se namučio oko svega, zakleo se da su mu ovo posljednji praščići, da ih više neće gojiti…

„Kuha san kumpir i vrbetu Mireli i Franketu, hita cuke pod nos. Nisan njin, kako drugi, dava samo Tritikal. Govorija san s njima i za politiku i za nogomet. Kapili su me prasci bolje nego ti, Mirjana moja. Veselili su mi se kad bi me vidili… A sad san hi samo tako, kako da niš ne valjaju, da Valteru ki će hi - na ruku narizane, se kapi - prodati gostima kako suho zlato“, sad je Aldo već malne ludovao.

Bio je svinje nazvao, kako i priliči, po svojoj prvoj djevojci, neostvarenoj srednjoškolskoj ljubavi, i onom glupavom krmku za kojeg se kasnije ta nesretnica udala. Mirela i Franko.

„Šu, šu, te molin, prvo si hi zmlija u kobasice i stisnuja u pršute, a sad tu prolivaš suze. Neka bude Valteru u slast, kad je već takov tat! Mi ćemo se već nikako snajti“, hladno je, a opet optimistično, rezonirala Mirjana.

„Ma, već kad smo Mirela, Franko i ja imali takov, valje ljudski odnos, baren da san hi proda čoviku, a ne takovoj škovaci. Kega boga s njin uopće delan više?“.

„A ne poj lipo poli Iveta, dati mu jenu ruku: danas je, vidiš, on zakla dva prasca. Ne, ti greš s tima refani šenci, ki samo gledaju kako će ti ga vrći uzada. To bi i umjetnu inteligenciju zajebalo, kamoli neće tebe, mojega lipega naivca“, trljala je domaćica sol na ranu.

„Kadi su ti oni normabeli, Mirjana?“, nervozno je Aldo prekapao po kućnoj ljekarni.

Popio je dvije tablete od pet miligrama te se, blago omamljen, domislio potražiti u kuhinji one štapiće za ražnjiće. Njima je u konobi stao ubadati dva neprijatelju obećana pršuta, onako uz samu kost. Stručno ih je onjušio: oba su osjetno zasmrdjela.

Junak je slavodobitno uskliknuo: „Ima Boga, Valtere moj! Neka tvoja Marija pojača oni zvučnik. Živila Radio Marija, živija Black Friday!“