OD PAKLA DROGE DO ZVIJEZDE 'Pisanje nije bilo moj lijek. Pomoglo mi je da shvatim stvari, da postanem bolji'

Na jubilarnom, tridesetom Sajmu knjiga u Puli gostovala je mlada norveška literarna zvijezda, 21-godišnji Oliver Lovrenski, porijeklom iz Hrvatske, čiji je put od socijalnog ruba, pakla droge i kriminala do zvijezde bio kratak i strelovit. S 19 godina napisao je svoj hvaljeni i nagrađivani prvijenac, roman „Kad smo bili mlađi“, koji je predstavio u Puli.

Lovrenski svoje djelo naziva fikcijom s puno autobiografskih elemenata. Priča je to o četvorici prijatelja koji odrastaju na ulicama Osla, uz sve ono dobro i negativno što to može donijeti. Piše britko, uz dozu humora, kratko i jasno, njegove rečenice udaraju drito u glavu, teku poput bujice kojoj ne trebaju ni interpunkcija, ni početak ni kraj…

- Govorite li hrvatski?

- Pričam malo (kaže na hrvatskom, op. a.), ali mislim da je bolje da pričamo na engleskom.

- Ali u originalnom romanu na norveškom jeziku koristite neke hrvatske riječi, kao i somalijske i norveške, koje spajate u ulični sleng.

- I arapske.

- Koje to hrvatske riječi koristite u originalnoj knjizi?

- Jebote.

- To je najbolja?

-To je najbolja. I 'brate'. Te dvije najčešće koristim, kao i frazu bolje postati čovjek nego kralj.

- Roman pripovijeda o četiri prijatelja, a jedan od njih ste vi, Ivor. Prijateljstvo isprva biva idilično, ali u jednom trenutku sve pođe po zlu. Što se i kako dogodilo?

- To je komplicirano. Mislim da se tim momcima nešto sviđalo, različite stvari koje nisu imali i pokušavali su to pronaći negdje drugdje, izvan društva, uz drogu i kriminal, pokušavali su pronaći svoj put.

- Izjavili ste da niste vjerovali da ćete, ogrezli u ovisnost, navršiti 17. Koji je to bio trenutak kad ste rekli bilo je dosta? Kako se počeli pisati, je li pisanje bilo Vaš lijek?

- Knjigu sam počeo pisati s 18, izdao sam je s 19 godina, nakon odvikavanja od droge, ali pisanje nije bilo moj lijek. Pomoglo mi je da shvatim stvari. Pisanje je sad moj posao, imam smislen život i nešto što radim. Kad sam odlučio promijeniti život, bilo je to preuzimanje odgovornosti. Rekao sam OK, što želim postati, kakav život želim imati, želim li postati netko tko će učiniti moju obitelj i zajednicu boljim ili lošijim? Htio sam postati bolji i počeo sam raditi na tome. Prestao sam raditi stvari koje mi ne čine dobro i počeo zaista živjeti strukturiran i discipliniran život. I to doista funkcionira. Radim puno i želim shvatiti da možemo biti bolji.

- Vaš baka, koju u knjizi nazivate Baba, porijeklom iz Hrvatske, uvijek je bila snažna. Pišete da Vam nedostaje i da ste u trenutku njene smrti 'postali kaos'.

- Bio sam vrlo povezan s bakom, bila je super, razboljela se i umrla kad sam imao 14. Bilo je teško jer mi je bila jako važna, kad je umrla bilo je to teško razdoblje u mom životu, to me promijenilo. Tad se nisam mogao s tim nositi, nisam bio toliko jak da se nosim s boli, kaosom.

- Baka je bila prva generacija obitelji koja je imigrirala iz Hrvatske u Norvešku? Iz kojeg mjesta?

- Baka Žana je u Norvešku stigla s otoka Krka.

- Pišete da, dok ste ljetovali na Krku, niste bili sigurni umače li baka kruh koji Vam je pripremila u ljubav ili ecstasy.

-To je samo bila šala (smijeh). Imamo izraz u Norveškoj, ako kuhate jelo, radite to s ljubavlju, zato je tako ukusno. Bakino jelo ukusnije je od onoga koje možete dobiti u ikojem restoranu jer ga priprema s ljubavlju.

- Znala je kako se nositi i s divljacima u prometu.

- Apsolutno. Baba je bila pomalo luda u pozitivnom smislu: nije željela trpiti ničija sranja, nije marila je li tip velik i opasan, uvijek je stajala iza onoga što misli, čak i ako je bilo jezivo i opasno. Bila je vrlo hrabra i jaka.

- Pišete o imigrantima, o deportaciji jednog prijatelja. Jeste li, kao potomak imigranata, imali problema u Norveškoj? Postoje li predrasude prema imigrantima i migrantima u Norveškoj kao što je to često slučaj u Hrvatskoj? Policija u Hrvatskoj zna tući migrante.

- Ne. Ja sam Norvežanin, očito i Hrvat, ali primarno Norvežanin.. Ali Norvežani su vrlo dobri prema imigrantima, mislim da nema boljeg mjesta za imigrante nego što je Norveška. I mi imamo probleme, ali ne takve kako ste ih opisali u Hrvatskoj.

- Roman je dobio odlične kritike: jedan norveški list napisao je da se ovakva vrst književnog debija događa jednom u dekadi. Neki vele ovo je novi 'Trainspotting'. Što na to kažete?

- Volim 'Trainspotting'. Čitao sam ga prije nego što sam napisao knjigu i humor u 'Trainspottingu' bio mi je inspiracija. To je također vrlo zabavna, ali i vrlo mračna knjiga. S obzirom da je „Trainspotting“ napisan prije 30 godina, volio bih da ljudi za 30, 40 ili sto godina čitaju moju knjigu također.

- Jeste li možda dobili ponudu za snimanje filma po romanu?

- U Norveškoj upravo snimamo TV seriju „Kad smo bili mlađi“ koja će se vjerojatno prikazivati i u Hrvatskoj. Budući da je snima međunarodna kompanija, bit će prikazivana diljem svijeta. Trebala bi biti gotova za dvije godine.

- Rekli ste 'Hrvatska je moje sretno mjesto'. Zašto? Mnogi Hrvati ne dijele Vaše mišljenje.

- Možda zato što ne živim u Hrvatskoj. Znam da je teško živjeti ovdje jer ekonomija nije baš najbolja, ali i zbog drugih problema. Za mene je to država koju sam posjećivao, tu sam pisao roman i ljetovao na Krku. U Hrvatsku dolazim 3-4 puta godišnje i moja su najljepša sjećanja iz Hrvatske, zato što sam tu dolazio kao posjetitelj, nisam se morao boriti da dobijem posao ili s visinom plaće.

- Provodite ljeta na Krku. Hoćete li se vratiti, planirate li živjeti na ovom 'sretnom mjestu' ili barem napisati roman o Hrvatskoj?

- Nadam se da hoću. Želim dobro naučiti hrvatski, sad pomalo pričam, i napisati knjigu o Hrvatskoj na hrvatskom.

- Na kraju, što biste poručili našim čitateljima, na hrvatskom jeziku, naravno?

- Ne znam na hrvatskom, ali nadam se da ćete pročitati moju knjigu i da će vam se svidjeti.