Branje tartufa fino puni novčanike, ali ove jeseni nema ih ni za lijek. 'Otkupljivači su opaki igrači'

"Aj viš ke lepo vreme, a ja moran na delo", žali mi se neki dan poznanica u butigi, dok čekamo u redu za kruh. Vani je magla, ne vidiš prst pred nosom, pa je isprva čudno gledam, jer činila mi se rijetko normalnom osobom. Ipak, brzo se sjetih da je ona amaterska tartufarka, pa se valjda pali na slabu vidljivost i vlažno stanište.

Ima doma očeve pse, voli šetati šumom, pa zašto, je li, ne bi i upražnjavala hobi u kojem kapa lijepa kinta za podebljati kućni budžet. Bolje to nego na trač partije sa susjedama.

Nije, dakako, to tek tako lako s lovom na bijeli tartuf, to istarsko gastro blago i zaštitni znak, štoviše: valja se ustajati noću, derati potplate po mraku i makajici, imati strpljenja i s tartufima, i s brekima, i s otkupljivačima. Tu se i ferije čuvaju za listopad i studeni, a ne ljeto, plažu i more.

„Ma niš hi ni to leto, nanke za pod nohat, a lani hi je bilo kako kumpiri. A ca da ti recen, kad otkupljivač po cele Istre u jedan don nabere samo 49 deki“, žali se junakinja kad je pitam kako prolazi špica sezone. Ne ide ona u Motovunsku šumu, ni dolinu Mirne; mota se ovdje, po doma: dolina rijeke Raše, Pićonski lug i Čepičko polje.

Berača je sve više. Po riječima Darka Muzice, čelnika Udruge tartufara „Istra“ na Poluotoku ih je oko tisuću, od kojih su - naglasio je u nedavnom razgovoru za medije - neki „privremeni“. I on je izjavljivao da su ove godine u lov krenuli nešto kasnije: zbog velikih vrućina tlo je vrlo tvrdo i suho, što ne odgovara tartufarima. Prije mjesec dana, ipak, nadao se, čitali smo, relativno normalnoj sezoni.

No, ne zanimaju me ovom zgodom profesionalci, već iskustva amatera, pa i drugog poznanika – ispada da ovdje oko Kršana samo potpisnik nema lagotta romagnola – pitam za zdravlje. On potvrđuje riječi svoje kolegice.

„Katastrofa, tartufa stvarno nema. Uvijek govorimo o bijelom, to je kvaliteta. Bila je ljetos, lipanj, srpanj velika suša, a u studenome još nije pao mraz, pa sve to i ne čudi. Makar će ovi stalni berači reći da ćeš, ukoliko si svaki dan po četiri, pet sati u šumi, pronaći ne 30 dekagrama kao lani, nego četiri puta manje. A s obzirom na to da je cijena dobra, da se nešto i zaraditi“, kaže ovaj lovac.

Prvu klasu prodaje za 3.200 eura po kili, drugu za upola manje, a treću od 600 do 700. Izbjegava, veli, izravan posao s otkupljivačima.

„Oni uvijek nađu način da te zeznu, opaki su igrači ako se pustiš. Njima je rijedak primjerak tartufa dobar, pa ti guraju cijenu za nekakvu međuskupinu, ni prvu, ni drugu. Popušiš lovu dok si rekao keks“, napominje.

Drži se, veli, sigurne taktike: pregovore prepušta iskusnijim kolegama koji se, s puno utakmica u nogama, ne daju izigrati od veletrgovaca. Kad je već ulov tako oskudan, barem da ga još netko i ne nasanjka..