Bare, majstore, Raša ti je sve pripremila al' zeznuo si stvar. Svejedno te volimo, sretno u Zagrebu!

„Valjda će doći, valjda će se pojaviti, valjda će biti ok“. Uglavnom su se takvi komentari mogli čuti, pa i uoči samog sinoćnjeg koncerta - Bare i Majke na trgu u povodu Dana Općine Raša. Čemu bojazan, pa to ne može omanut' ni da hoće?! Svakojakim iskustvima s tim osebujnim pjevačem usprkos; pjevačem koji je toliko puta pao i još se više puta dizao, feniks bi se trebao zvati po njemu; toliko, naime, da ga ne možeš - tako išibanog životom - ne voljeti.

„Naravno da će sve biti u redu, čemu sumnja“, uvjeravam Puljanina - koji me podsjeća da Bare lani na zakazanu gažu u Hum iz nekog razloga nije stigao - dok čekamo red za toalet pola sata prije svirke. Bit će koncert za pet, uz ovakve uvjete pogotovo, to je zicer. Nikad veći šator na placi u Raši, video-zid kakvim se ni metropola ne bi posramila, masa ljudi - svatko tko ima kožnjak sinoć ga je odjenuo - i DJ Koki koji je uštimao playlistu po svom i guštu publike. Bare u zagrebačkom klubu Bogaloo dvostrukim koncertom, 21. i 22. studenog, slavi 40 godina karijere, ovo mu dođe kao generalna proba. Top!

Već imam, računam, rukovet epiteta kojima ću oslikati nastup, koji god da nalijepim, neću faliti: sirov, emotivan, raspoložen, fantastičan, iskonski, jedinstven… Imam i naslov, kontam: „Iz sve snage: Bare fanatičnu publiku u Raši odveo i pod zemlju i u nebo“. Ne može biti drukčije.

Čitam, k tome, ususret koncertu i komentare fanova: "Bare je kulturno dobro koje treba zaštititi". A večeras, je li, praši u naselju koje je kulturno dobro pod zaštitom konzervatora. I još je on sav neki istovremeno i taman, i sjajan.

„Sjaj u tami“ pjevao je pokojni Massimo, koji je odrastao baš u Raši. A taj prepjev „The Sun ain't gonna shine anymore“ Walker Brothersa pjevao je u HTV-ovoj "A strani" i sam Bare. Pa je tamo malne posramio - koliko je bio dobar i osebujan – same originalne izvoditelje. Toliko simbolike. Bare i Raša. Poveznica ne nedostaje.

Na koncu, od svega, najlošiji je ispao sam koncert, kako je primijetila jedna poznanica iz publike.

Krenulo je s „Rođen za suze“, pa fenomenalnom, relativno novom „Ljubav krvari“. Ispunjen šator nije odveć reagirao, ali u redu, Bare se s tim pjesmama na najbolji način legitimirao, mislili smo, i sad će krenuti rock 'n' roll dernek. Uslijedila je „Krvarim od dosade“. I to se činilo kao šala. Nema šanse da se večeras dosađujemo.

Ali, k vragu, krvarili smo i više od dosade u tih uru i kvarat, koliko je majstor s pratećim bendom pjevao. Prvi bis, uglavnom ukotvljen u barskoj stolici, tražio je već nakon manje od sat vremena svirke. Publika je samo – osjetilo se to - čekala onu iskru da krene raspašoj, no nije ju dočekala. Nije bilo upaljača ovaj put. Pa čak ni kad je parter, sam od sebe, počeo pjevati „A ti još plačeš“. Bare je nastavio, ali umjesto da sve ode u zenit, atmosfera je brzo okopnjela, jer opjevanoj zvijezdi ili nije bio dan, ili nešto treće. Bare nije podigao publiku, a imao je nikad lakši posao.

Da skratimo, ljudi su u Rašu došli odasvud, bili su daleko od kuće – parafraziramo sad Majke - nisu se dobro osjećali i neće se ničeg ni sjećati od večeri koje itekako obećavala. Izostalo je toliko himni iz bogate pjesmarice; izostalo je sve zbog čega volimo Majke. Željeli smo da se cijeli šator trese, onako baš - iz sve snage.

„Gdje je nestao čovjek; Gdje je nestao Bare?“, mnogi se s pravom upitaše kad su se upalili reflektori?

Šteta, baš šteta. Budi ponosan, Bare! Budi to u Zagrebu, kad ti već u gradu rudara nije pošlo za rukom. Sretno, majstore, svejedno te volimo!