U Buzetu žive osvajači Zlatne palme. 'Kaj ćemo u Zagrebu? Ovdje imamo sve što nam treba'

Naprosto je ljekovito za dušu kada vam purgeri u Buzetu poruče otprilike ovako: „Kaj ćemo u Zagrebu? Ovdje imamo baš sve što nam treba za kvalitetan život“. Dobro, nisu to baš obični Zagrepčanci, već dobitnici Zlatne palme na 77. Filmskom festivalu u Cannesu, jedne od najprestižnijih nagrada.

Producenti Danijel Pek i Katarina Prpić, vlasnici tvrtke Antitalent, definitivno – sada je i službeno - nisu antitalenti: na tron dugovječnog francuskog festivala popeli su se u svibnju s kratkometražnim filmom „Čovjek koji nije mogao šutjeti“, redatelja i scenarista Nebojše Slijepčevića. To je prvi film u povijesti hrvatske kinematografije nagrađen Zlatnom palmom. U bivšoj Jugoslaviji osvojio ju je samo Emir Kusturica, dvaput, za „Oca na službenom putu“ i „Underground“.

Prepoznali su to i u Buzetu, kojim su Danijel i Katarina – ima, eto, već dvije godine -  zamijenili metropolu, pa im je na nedavnoj Subotini dodijeljena godišnja nagrada Grada, što je i povod razgovoru.

Kotli su krivi za sve

Uoči te gradske fešte, u kinu Narodnog doma, upriličena je projekcija filma, uz gostovanje glavnog glumca, popularnog Gorana Bogdana. Dvorana je bila dupkom puna.

„Kratko živimo ovdje, pa nas priznanje Grada tim više ispunjava ponosom. Prepoznata je važnost, korisnost onoga što radimo. Svaka nagrada za doprinos kulturi, koja u nas često nije u fokusu, pogotovo u manjim sredinama, veseli u smislu promocije kina i kratkometražnog filma. Neki su prvi put gledali tu formu i fasciniralo me da su se odmah uspjeli toliko uživjeti“, sretna je Katarina.

„Evo i jutros mi je susjed, kada sam vozio dijete u vrtić, kazao da ga se film baš dojmio. Naravno da nas sve te reakcije raduju“, prisnažuje Danijel.

S dvojicom sinova, osnovcem Adamom i vrtićarcem Vilijem, stanuju u naselju Franečići. A za sve su, zapravo, krivi – Kotli, napušteno selo nedaleko Buzeta i popularno izletište s onim divnim slapovima. Ondje im je, naime, prije dvije godine, dok su snimali talijanski film, za oko zapela kamena kuća. Kupili su je, ali i danas - šale se na svoj račun - „ista takva lijepa ondje stoji jer ništa s njom još nismo napravili“.

„To je bio trenutak kada smo počeli razmišljati o Istri. Buzet je bio najbliži sa svim gradskim sadržajima, dopao nam se odmah. Sve smo preokrenuli i ispalo je da možemo; ispalo je skroz okej“, kažu gotovo uglas.

Buzećani ih prigrlili k'o svoje

„Prvo, Istra nije daleko od bilo kojeg većeg grada, Ljubljane, Trsta, pa i tog, je li, Zagreba. Buzet je manja sredina, ali ima sve odrednice grada. Nismo otišli na selo, niti, ne znam, na vrh planine. Imamo sve što treba za obiteljski život: školu, vrtić, kino, poštu, fantastičnu knjižnicu u koju smo često i uvijek nađemo ono što tražimo, a i kafić je bitna stavka“, dodaje Katarina dok trošimo kavu u popularnom Sun Sportu.

Produkcijski posao može se, veli, raditi bilo gdje. I dalje, kao i dok su živjeli u Zagrebu, puno putuju. Posljednjih godina ionako dosta snimaju na Kvarneru, u Istri i Gorskom Kotaru. „Preseljenje nam nije previše utjecalo na posao. A dalo nam je puno više vremena i kvalitetnog života: ne trošimo ga na gužve u prometu, svugdje idemo pješice, biciklom ili romobilom“, govori Danijel.

Buzećani su ih odmah dobro primili, al' nije to, čini nam se, samo zbog toga što i oni kajkaju.

„Imamo divne susjede, zbilja se puno družimo, živimo kao u nekakvom 'open spaceu'. Susjeda Margareta, recimo, daje nam povrće iz vrta, domaće paradajze, tikvice… A međusobno si, kad zatreba, pričuvamo pse i mačke. Jednostavno dobro provedeno vrijeme“, otkriva Katarina, a njen suputnik se spremno ubacuje: „Ovdje postoji dio dana, poslijepodne i večer, kada je sve opuštenije: tada se kopa vrt, ispija čaša vina, dok u Zagrebu, recimo, ni ne stigneš do toga jer si uvijek u prometu i uvijek pod nekom nametnutom obavezom.“

Dežulovićeva kolumna inspiracija za film

I inače se, očigledno je, skroz uvažavaju. U razgovoru stalno jedno drugo zapitkuju tko će odgovoriti na pitanje… Fini neki ljudi. A i ne mogu biti drukčiji kad im je ta Zlatna palma niknula iz kolumne „18 ruža za 19 žrtava“ novinskog genijalca Borisa Dežulovića.

„Kada sam prije 14 godina pročitao Dežulovićev tekst o ratnom zločinu, to je bio klik, sinula mi je ideja za film, koji se potom 'rađao' godinama. S Nebojšom Slijepčevićem počeli smo se dogovarati vidjevši njegov dokumentarac 'Srbenka'. Ispala je divna suradnja. 'Čovjek' je snimljen u siječnju, pripreman je pet godina, dvije smo samo rješavali financije“, otkrivaju.

Cijeloj filmskoj ekipi drago je, kažu, da je u nas prepoznat značaj Zlatne palme.

„Ovo je stvarno veliki uspjeh. Čini vam se da ono što radite i nije toliko zanimljivo, a sada vidite… Probudilo se zanimanje za kratkometražni film. Puna su kina, interes medija i društvenih mreža bio je velik…“, veli Danijel.

Film u trajanju od 13 minuta temeljen na istinitom događaju iz 1993. u ratnoj Bosni i Hercegovini. Putnički vlak na liniji Beograd-Bar zaustavljaju paravojne snage u akciji etničkog čišćenja. Dok odvode nevine civile, samo jedan putnik usuđuje im se suprotstaviti. Čime je osvojio festivalski žiri?

„Režijskim stavom Slijepčevića. Napravio je sve na način da ne priča priču o heroju, nego o onome koji nije heroj već nijemi promatrač. Takav iskren i nepretenciozan pristup pokazuje Nebojšino razumijevanje tematike na jednoj široj razini. On je, zapravo, ispričao priču o svima nama koji nismo heroji. Goran Bogdan? Svi su glumci divni, ali, da, većina filma je na njemu, svojom ekspresijom napravio je čudo“, odgovara Katarina.

U utrci za Oscar s dobrim šansama

Povrh svega, „Čovjek koji nije mogao šutjeti“ u utrci je za francusku nagradu Sezar, ali i Oscar.

„To s Oscarom nam je još tako daleko. To je utrka s posebnim pravilima, neki novi svijet, velika nepoznanica s puno posla u svakom pogledu. Sve govori u prilog tome da imamo dobru startnu poziciju, radi Cannesa, ali i zbog nastupa na festivalima Melbourne, Toronto, Hamptons i nizu onih američkih koji nose Oscar kvalifikacije. Bit ćemo pametniji već u prosincu, s objavom tzv. short-liste“, veli Katarina.

U portfelju producentske kuće naših sugovornika brojne su domaće uspješnice – od „Murine“ i „Gorana“ pa sve do „Čovjeka koji nije mogao šutjeti“. A gdje su, na koncu, naši sugovornici u tim filmovima?

„Postoji uvriježeno mišljenje da producent samo plaća račune i organizira snimanje. No, to nije producent, to je organizator snimanja, koji je isto ključna osoba u priči o jednom filmu“, plastična je Katarina. „Film je uvijek kreativna suradnja, to je kolaborativna umjetnost. Uvijek radimo tako da, uz logistički dio, sudjelujemo i u kreiranju priče. 'Čovjeka' je radilo 57 ljudi, svi su doprinijeli“, primjećuje pak Danijel, koji je, umalo zaboravismo, i umjetnički ravnatelj Pula film festivala.

Ne spavaju na lovorikama, naravno. Istinski sretni zbog onog čime se bave, uvijek nešto kuhaju… „Morate sve vrijeme razvijati druge priče, 'vrtimo' nekoliko filmova i serija s puno dobrih autora s kojima volimo raditi“, zaključuju.