Predajmo Istru Italiji!

Adamova jabučica im zadrhti kad čuju tu riječ, zubi im zaškripe, oči hoće ispasti iz očnih šupljina, podbradak im se zaljulja, svrab postane neizdrživ, kosa im se u trenutku prorijedi, počinju se otvarati rane na tijelu, naočigled krvare, želudac više ne može zadržati ono što su u njega netom pohranili, crijeva im zapjevaju himnu koja će ubrzo ugledati svjetlo dana. Evo, izreći ću tu riječ, pa i pod cijenu da netko dobije sve opisane simptome – Jugoslavija. Ajme, evo i mene sad nešto svrbi. Bit će da su grinje. Čujem da ih ima puno. Grinja. A ima ponešto i ovih drugih. Desničara. DP-ovaca. Kao što njima Jugoslavija izaziva alergijsku reakciju, meni je izgleda izazivaju oni.

U čemu je problem, draga desničarska braćo? Zašto tražite izgon pjevača Bijelog dugmeta jer je otpjevao pjesmu u kojoj spominje Jugoslaviju? I zašto ste čekali da to učini u Splitu, a niste reagirali kad ju je otpjevao u Vinkuranu? Niste li i vi, barem oni stariji među vama, živjeli u toj državi? Nije baš da ste svi dali petama vjetra i živjeli na zapadu, gdje ste se hranili mržnjom prema toj državi. U Jugoslaviji ste se odijevali, školovali, dobivali stanove, radili… Znam, nije bilo dovoljno vrsta jogurta, što je, priznat ću, ravno katastrofi. Jer valja imati jogurta, s tim se nitko normalan ne može ne složiti. I to više vrsta. Barem nekoliko voćnih, a ne bi bilo loše imati i neki sa žitaricama.

Uzmimo da ste vi, draga desničarska braćo, ipak svi živjeli na zapadu u vrijeme dok je postojala Jugoslavija i da ste imali dovoljno vrsta jogurta. I onda ste došli u Hrvatsku u '90-ima i zatekli… Što ste zapravo zatekli? Državu koja ima svoje granice. Je li tako? A kada su te granice definirane? U vrijeme Jugoslavije. Je li tako? Ne pušim one vaše fore da je za pripojenje Istre Hrvatskoj zaslužna NDH, koja je kao to zahtijevala 10. rujna 1943., čak i prije Pazinskih odluka. Ista ona kvislinška tvorevina koja je potpisom Rimskih ugovora Talijanima predala dobar dio hrvatske obale. Govorim zapravo o međunarodnim ugovorima koji su definirali granice nakon Drugog svjetskog rata, a njihova je potpisnica bila Jugoslavija.

Draga desničarska braćo, nisu li se branitelji u Domovinskom ratu borili upravo za očuvanje tih granica? Ili sam ja nešto pomiješao? Ne bi mi bilo prvi put. Tako me uhvati da pomiješam sve živo. I tko mi je majka, a tko otac. Pa oca zovem majkom, a majku ocem. Zna se dogoditi. Nije pravilo. Tako i vi, draga desničarska braćo, pomiješate sve živo, marmeladu s paštetom, konjak s gustim sokom od marelice, šlag i janjeće kotlete… Svašta se u toj vašoj kuhinji sljubljuje. Recimo, najviše vam paše kad udarite po Jugoslaviji. I udarate jako. Da sve trešti. Odričete se svega što je postojalo u doba mraka. I umjetnosti (to je barem lako), i obrazovanja (to je malo teže), i besplatnih stanova (to je jako teško), i granica (to je već pizdarija).

Ako, draga desničarska braćo, stvarno u toj Jugoslaviji nije ništa valjalo, onda se treba u potpunosti odreći svega iz tog doba. Pa i granica. Zato vas pozivam, recite otvoreno treba li poništiti Pariške mirovne ugovore. Jer ne možete tražiti samo parcijalno ograđivanje od Jugoslavije. Ili sve ili ništa. A ako je već sve, onda Istru valja predati Talijanima. Je li tako?

Znam, draga desničarska braćo, da za to čak i navijate. Ne, nisam poludio. Jer vama su za sve krivi partizanski krezubi krvoloci. Kakvi fašisti i nacisti. Partizani su bili najveće štetočine. Oni su upali u miroljubivu talijansku Istru i satrali nedužni puk. Tako ćete vi, draga desničarsko braćo, kao iz topa reći da su za tragediju na Vargaroli krivi a tko drugi nego partizani, iako za takvo što nema dokaza. Ali vama je tako lakše. Bez obzira na posljedice. Reći ćete da su ti slavenski krvnici nahrupili u Istru i sustavno ubijali sve što se našlo na putu. Reći ćete da je moj nono iz Rahovci zapravo bio ubojica samo zato što je bio partizan.

Kažu da povijest pišu pobjednici. No, u ovom bih slučaju rekao da hrvatsku povijest pišu gubitnici. Pa hajmo im onda ispuniti želju. Prekrižimo sve što je bilo u Jugoslaviji i predajmo Istru Italiji. Nema problema. Samo da već jednom izađemo iz rovova i počnemo živjeti u mirnodopskim vremenima.