Branko Bogunović: 'Gradnja na obali mora jednom stati ili barem usporiti, a onda bi se Istra mogla naći u problemima'

Vrijeme je da se polako podvuče crta pod ovogodišnju turističku sezonu. Daleko od toga da je gotova, ali jasno je da više ne može biti ni ugodnih ni neugodnih iznenađenja što se tiče brojki. Neki će reći da je bila dobra, s obzirom kakva je mogla biti, a drugi će isticati negativne strane. Zato smo odlučili razgovarati sa stručnjakom koji uvijek govori bez zadrške, iskreno i znalački, o svim problemima koji su obilježili ovu godinu i koji bi mogli doći do izražaja u budućnosti. Branko Bogunović, koji surađuje sa Sveučilištem Jurja Dobrile u Puli, ima bogatu karijeru u vođenju projekata turističkog razvoja, upravljanja u turizmu i studija povezanih s održivosti turističkog razvoja. Među ostalim, radio je na studijama održivosti turizma Istarske i Zadarske županije. U karijeri je vodio više desetaka projekata, među kojima se ističu Master plan razvoja turizma Istarske županije 2015. - 2025, Strategija razvoja turizma Dubrovačko-neretvanske županije 2013. - 2020., Master plan razvoja turizma Osječko-baranjske županije, turistički segment Prostornog plana posebne namjene obalnog područja Crne Gore te je bio ključni stručnjak na projektima Sistemskog plana razvoja turističke industrije Kazahstana i Turističkog razvojnog plana Ukrajine.

- Gdje smo, što smo, kamo idemo? Zanemarimo puka zbrajanja gostiju, bombastične vijesti kako je turistička sezona doživjela ili kolaps ili je bila uspješna, budimo malo ozbiljniji. Zato i ovo pitanje s početka. Gdje biste pozicionirali hrvatski turizam danas, a gdje bi se mogao naći već sutra?

- Sezona nije dramatično loša, ali su se počele događati ozbiljnije promjene koje signaliziraju neko novo doba. Hrvatska je od ulaska u EU 2013. godine pa do 2019. prošla kroz najuspješnije razdoblje razvoja turizma u svojoj povijesti. Istovremeno su se velikom brzinom  gradile nekretnine turističke namjene i ostvarivao snažan porast cijena praktično svih elemenata turističke ponude. Već 2019. godina signalizirala je da je došlo do zasićenja, a onda se dogodila pandemija COVID-19 gdje smo se spletom okolnosti našli u povoljnijem položaju u odnosu na konkurente, što je za nekoliko godina prolongiralo prethodni trend. Sada je tom trendu napokon došao kraj, što je i očekivano. Naprosto, nije realno očekivati da zauvijek možete graditi dinamikom kojom mi to činimo od 2016. godine i istovremeno povećavati cijene. Neposrednu budućnost turizma oblikovat će nekoliko trendova – gospodarsko stanje EU-a kao našeg uvjerljivo najvažnijeg tržišta potražnje, naša sposobnost da počnemo upravljati turizmom na novi način, prije svega u smislu održivosti i kreiranja vrijednosti za novac, te najvažnijeg i za nas potencijalno najopasnijeg, a to su klimatske promjene.

- Čini mi se kao da nam je korona kriza malo udarila u glavu, kao da smo se opustili i živjeli u balonu koji se naravno mora i ispuhati ili, ne daj bože, puknuti. Naš je turizam imao tu blagodat da je u krizi aviodestinacija dobio krila. Gdje smo pogriješili da nismo nastavili istim tempom, što se dogodilo da smo si ta krila tako olako skresali?

- Da, pandemija COVID-19 je umjetno produžila prethodno razdoblje. Možda bi za nas bilo bolje da nas je stvarnost pogodila ranije, jer bismo dosad već ponešto promijenili, i to prije nego što se izgradilo dodatnih nekoliko desetina tisuća nekretnina. Ako govorimo o upravljačkim pogreškama, o tome je teško govoriti iz jednostavnog razloga što nekog osobitog upravljanja u turizmu, kao ni u gospodarstvu općenito, kod nas zapravo nikad nije ni bilo. Naprosto smo pustili da, osobito u prostoru, svi čine više-manje što hoće, gdje smo naslijedili jedan vrlo benevolentan porezni tretman za privatne iznajmljivače koji je malo-pomalo narastao u politički vrlo osjetljivu stvar koju se nitko ne usuđuje dirnuti. Posljednje što se tu dogodilo je da je pitanje tog poreznog opterećenja Vlada iz upravo navedenih razloga prebacila jedinicama lokalne samouprave, međutim ozbiljnijih povećanja u većini destinacija zasad nema. Zaustavljanje daljnje gradnje nosi probleme gradovima i općinama na obali, jer građevinske dozvole i komunalni doprinosi čine tri puta veći budžetski prihod od prikupljenog poreza na imovinu, odnosno gotovo devet posto ukupnih budžeta, ako zbrojeno promatramo Istarsku županiju i sve njezine jedinice lokalne samouprave. Dakle, stane li gradnja, ili se bitno uspori, a mislim da se možemo složiti da do toga zbog održivosti mora doći, a ostalo porezno opterećenje ostane kako je, postavlja se problem zatvaranja lokalnih budžeta. Toga su podjednako svjesni općinski načelnici i gradonačelnici, kao i djelatnici resornog ministarstva. Ova situacija je zapravo ogledni primjer upravljačkih procesa u našem turizmu – nečinjenjem postepeno sami sebe dovodimo u šah.

- Jasno je da je nama najvažnije tržište Njemačka, a ona se nalazi u krizi. Treba li i tu tražiti razlog zbog zasad još uvijek štucanja hrvatskog turizma koje bi moglo prerasti u ozbiljniji problem?

- Njemački BDP je u padu, a ni perspektive nažalost nisu osobito svijetle. Njemačka nije samo Njemačka, nego kao najveće EU gospodarstvo veže na sebe većinu naših najvažnijih tržišta – Austriju, Mađarsku, Češću, Slovačku i Poljsku, da nabrojimo neka. Jedan element je rat u Ukrajini i situacija s energentima i metalima, a drugi je trenutno oslabljeni konkurentski položaj europske automobilske industrije. S jedne strane smo si zadali najambicioznije ciljeve vezane uz čisti transport, a s druge strane EU kaska i za Kinom i za SAD-om u razvoju električnih vozila. Čini se da sve skupa nije upravljački najbolje izvedeno. U Istru godišnje dođe dva, a u Hrvatsku ukupno oko šest milijuna Nijemaca, to je kontingent koji teško možemo nadomjestiti. Naša receptivna infrastruktura za prijem avio-gostiju - prije svega zračne luke - trenutno teško može nadomjestiti ono što nam dolazi cestom, toga smo, mislim, svi svjesni. Zaključno, Nijemce na kratki rok teško možemo nadomjestiti. Oni su racionalni potrošači, jedino što možemo je mijenjati vrijednost za novac. Za veću vrijednost treba vremena, dakle kratkoročno ćemo morati regulirati cijene što zapravo nije ništa strašno. I danas imamo pristojan udio ponude u svim segmentima koji šuti, radi, svoj proizvod realno cijeni te u konačnici solidno posluje. Neposredna budućnost u turizmu nam donosi više rada za isto ili nešto manje novca. Moramo shvatiti da prethodnih 10 godina nije bilo tržišno realno, to je razdoblje koje se u nekom poslovanju dogodi jednom u 100 godina.

- Svako ljeto, a govorim čak i o vremenu bivše Jugoslavije, upozoravalo se na veliki rast cijena na obali. Mediji su prenosili, a i danas to čine, svaku žalopojku gostiju koji nisu zadovoljni vrijednošću koju dobiju za svoj novac. No, danas bih rekao da cijene doista lete u nebo. Jesmo li postali preskupa destinacija i koliko bi nas to u konačnici moglo koštati?

- Ne ponašaju se svi jednako, ali ima puno primjera bezobrazluka koji nažalost čine štetu našem turizmu i mimo konkretnog objekta. To je u marketingu i odnosima s javnošću poznato - jedan otočki ugostitelj koji na fešti prodaje decilitar gemišta za šest eura medijski i u percepciji gostiju napravi daleko veću štetu od koristi koje napravi 50 iznajmljivača i ugostitelja koji nude pristojan odnos vrijednosti za novac. Vidjeli smo istup direktora Glavnog ureda HTZ-a koji je počeo prozivati unutarnje i vanjske medijske neprijatelje. Glavni ured je sada suočen s funkcijom koju dosad nije radio i za koju nije osposobljen, a ona se zove kontrola štete. Jedna je stvar s vrlo pristojnim budžetom raditi međunarodni marketing u partnerstvu s vodećim svjetskim agencijama, a nešto posve drugo je gasiti vatre gostiju nezadovoljnih primjerima bezobrazluka kojih na našoj obali svakako ima. U cjelini mislim da najveći problem vrijednosti za novac imamo u ugostiteljstvu. Nije problem kilogram oborite ribe naplatiti 80 eura, problem je lignje i pomfrit iz zamrzivača naplatiti 25 eura. Te iste lignje i pomfrit i Poljaci i Slovaci imaju u svom samoposluživanju i znaju koliko koštaju, ljudi nisu idioti. Treba proći Italiju i Španjolsku te vidjeti što nude i za koju cijenu. Imamo problem autentičnosti zbog nedostatne poljoprivredne proizvodnje praktično svega, o tome je odlično pisao David Skoko. Lokalna poljoprivredna proizvodnja jamči autentičnost, a autentičnost podiže cijenu. Mi tu pokušavamo preskakati korake, a to ne ide.

- Što ćemo s privatnim smještajem? Godinama se na njega ide drvljem i kamenjem jer taj segment doista nije dovoljno reguliran. No, čini se, kao što ste i sami već spomenuli, da će investicije tu u idućem periodu biti manje jer su ovu sezonu neki iznajmljivači više brojali mušice u zraku nego prihod od gostiju.

- Da, tržište na kraju sve regulira, ako ne ide drugačije. Mislim da bi bilo bolje da smo tom procesu upravljački pripomogli jer bismo imali očuvaniji prostor, manji napad na infrastrukturu i time bolje argumente za veće cjenovno pozicioniranje, ali tu smo gdje smo.

- Vlada je nedavno izglasala Zakon o upravljanju i održavanju zgrada prema kojem će vlasnici stanova, koji svoje nekretnine u višestambenim zgradama žele pretvoriti u turističke apartmane ili ih dati u najam stranim radnicima, za to morati ishoditi suglasnost vlasnika najmanje 80 posto ukupne površine zgrade te obavezno i suglasnost najbližih susjeda. Je li to za Vas predstavlja pozitivni pomak u regulaciji privatnog smještaja?

- U inozemstvu je to uobičajeno, međutim tamo se odnosi na sve, a ne samo na nove građevine, i prag je uglavnom 50 posto. Slažem se s ocjenama da bi zakon u ovom obliku - da se odnosi samo na novoizgrađene građevine - vrlo lako mogao pasti na Ustavnom sudu, jer ima elemente diskriminacije.

- Takvim mjerama međutim stranka na vlasti puno riskira, pa i eventualno loše rezultate na predstojećim lokalnim, ali i predsjedničkim izborima. Smatrate li da je izglasavanje spomenutog zakona tek proba da se vidi kako će glasači reagirati na, rekao bih, tek površinsko grebanje po problemu koji se očito mnogima obija o glavu?

- To je samo jedna od promjena, one najvažnije odnose se na novi Zakon o turizmu i pravilnike koji se tiču pokazatelja održivog turizma, planova upravljanja destinacijama i izračun prihvatnog kapaciteta. Poštujem namjeru, ali bojim se da je sve skupa zamišljeno suviše ambiciozno te sadržajno i procesno prekompleksno za realnost kapaciteta našeg sustava upravljanja turizmom. To je bez ikakve konkurencije najveća upravljačka promjena u povijesti hrvatskog turizma i nije realno očekivati da se u jednom koraku za godinu dana ovo može primijeniti. Zapravo, priča je slična kao i s globalnom zelenom tranzicijom. Dekadama nešto radite na jedan način ne mareći za posljedice, a onda se odjednom sjetite da od sutra treba drugačije i postavite si ciljeve koji nisu u sferi realnog. Kažem, inicijativu treba pozdraviti, ali za očekivati je da će se stvarni sadržaj i procesi peglati najmanje do kraja ove dekade. Slažem se da je politički moment poprilično nevjerojatan kad uzmemo u obzir HDZ-ovu poslovičnu mudrost u tempiranju riskantnih odluka. To vjerojatno dokazuje da su i oni svjesni da stanje iziskuje hitnost, a radeći na studijama održivosti turizma Istarske i Zadarske županije to ne mogu dovoljno naglasiti. Stanje nije loše, stanje je opasno, svakim danom sve više.

- Kad smo već kod politike, reagira li vlast, prema Vašem mišljenju, dobro na ono s čime se hrvatski turizam trenutno suočava i s čime će se u bližoj budućnosti suočavati?

- Uz sve prethodno iznesene kritike, moram iznijeti pohvalu – napokon smo krenuli. Zamišljena promjena je ogromna, dionika i interesa u našem turizmu i na relativno malom prostoru je puno, treba se naoružati strpljenjem i prilagoditi očekivanja. Provođenje promjene će trajati, i to je posve normalno. Ono što je najveći problem budućnosti našeg turizma i na koji imamo malo utjecaja je klima. U Istarskoj županiji smo ovog ljeta imali više od 20 dana u kojima je vršna temperatura bila iznad 35 stupnjeva ili je bilo preko 30, uz više od 70 posto vlage. More je bilo 29 ili više stupnjeva isto tako nekih 20-ak dana. To više nisu uvjeti ugodni za život, a možemo očekivati da će svake godine biti sve gore. Znamo da je Sredozemlje more koje se najbrže zagrijava na planetu, a Jadransko more se najbrže zagrijava u okviru Mediterana. Prema podacima Centra za istraživanje mora iz Rovinja, prosječna temperatura mora na Sjevernom Jadranu porasla je 1,7 stupnjeva u posljednjih osam godina. Mislim da je to zastrašujući podatak. Imali smo mjestimično cvjetanje mora, a s obzirom na već navedeno, možemo očekivati da ćemo ga imati još i više. Što će se s morem i u moru događati s daljim porastom temperature, ne može se ni predvidjeti. Na kraju si postavimo pitanje: tko će i koliko željeti plaćati da ljeti boravi u takvim uvjetima? Nije pitanje što će se s našim suncem i morem u ljetnim mjesecima dugoročno događati, pitanje je, nažalost, samo kojom brzinom.

- Jednom prilikom ste mi iznijeli podatak da je na hrvatskoj obali više od, čini mi se, 170 turističkih zajednica. Pritom ste se upitali: Ima li pilota u avionu? U čemu smatrate da je problem?

- Prema upisniku iz srpnja na obali ih je točno 175, a Zakon o turističkim zajednicama u odredbama o njihovom osnivanju poziva se na administrativni ustroj Republike Hrvatske, jer se naravno nema mogućnosti pozivati na nešto drugo. Ministarstvo je raznim poticajima pokušalo natjerati turističke zajednice na udruživanje, što se dodatno jača i novim zakonom, ali zasad s ograničenim uspjehom. Pokazuje se ona stara da je jednom stečene povlastice - u ovom slučaju lokalne blagajne - kasnije teško oduzeti. Tu se opet vraćamo u prosinac 1992. godine i odluku o uspostavljanju današnjih jedinica lokalne samouprave kojim je njihov broj upeterostručen, a spadam u one koji smatraju da je riječ o jednoj od najpogubnijih odluka u povijesti hrvatske države. Tu se opet vraćamo na cijelu ideju provođenja novih rješenja održivog upravljanja turizmom gdje će svaka od navedenih 175 turističkih zajednica morati raditi plan održivog upravljanja te računati neke obavezne i specifične indikatore, gdje su obuhvaćena i primarna istraživanja gostiju i lokalnih stanovnika. Usporedite taj posao s poslom koji bi se morao napraviti da je turističkih zajednica 35, koliko bi ih otprilike bilo da je ostao isti ustroj. U tom smislu dodatno čude prilično kompleksne procedure te brojni pokazatelji gdje mislim da ima i viška i manjka od onog što je upravljački objektivno potrebno. Ako se za rečenih 175 turističkih zajednica sve uspije provesti u roku od pet godina, osobno ću biti zadovoljan. S druge strane, kad se sva sila tih podataka slije u resorno ministarstvo, bit će zanimljivo kako će ono dalje s tim upravljački postupati. Zato mislim da se trebalo krenuti s manjim setom pokazatelja iza kojih su trebale biti jasne upravljačke ideje, a onda stvar dodatno posložnjavati kad se to provede. Ovako mislim da ćemo zagušiti sustav da bi se na kraju dobilo nešto s čim se neće znati što da se dalje radi.