Penzićima, s tim bijednim mirovinama, trebalo bi zabraniti da izlaze na izbore   

Uvijek izađem na izbore. Po toj sam navici kao kakav prosječan penzić. Ta, nekim čudom, u nas još uvijek živuća vrsta određene zadatke kao da ima u tvorničkim postavkama: platiti režije, pogledati osmrtnice i, naravno, izaći na izbore. To se mora.

Glasati se mora. Zaokružiti nekoga. Makar koji put i teškom mukom. Nikada nisam na glasački listić dopisao, šta ti ja znam, „Marko Perković Thompson“, „Papa Franjo“ ili „Hajduk živi vječno“. Ne zezam se s time. Ali, da sam na mjestu tog prosječnog našeg penzića, na idućim bih izborima, onim lokalnim za devet mjeseci, na listić dodao: „580“. Pa zaokružio. A da sam, pak, onaj „svaki četvrti“ naš umirovljenik, dopisao bih: „365“. I još: „SOS“.

Nije to „365“ zbog broja dana u godini, niti zbog simpatija spram pokojnog Milana Badića, kojemu se tako zvala stranka, to nipošto. Niste na dobrom tragu.

Prva brojka je, naime, iznos prosječne mirovine naših 1,2 milijuna umirovljenika. Većina, naravno, prima daleko manje, jer su u tu srednju vrijednost uračunate i povlaštene mirovine. Ona druga, manja brojka s prigodno friziranog glasačkog listića iznos je s kojim preživljava svaki četvrti hrvatski umirovljenik.

SOS, to znate što znači. To je vapaj.

Ta mi je varijanta blagog građanskog neposluha, eto, pala na glavu dok sam ovih dana pisao o novim plaćama naših lokalnih prvaka, nakon što je Vlada krajem srpnja za 83 posto povećala osnovicu za obračun osobnih dohodaka državnih dužnosnika. Plaće im se uglavnom nisu mijenjale cijelo desetljeće. Ali sada, uz brutalno povećanje, jedna gradonačelnička neto plaća u Istri dobacuje do 3.900, a županova ide do 4.400 eura. Premijer nam po novome prima 5.500 eura.

Zahtjevan je to i široko odgovoran posao i jasno da se ne može raditi za kikiriki, traži se dobro primanje. Pa su, je l', lokalni poglavari uglavnom spremno dočekali Vladin kvasac za njihov takujin. Automatizmom im je, vele, odebljala bušta. Ali, imaju oni, dakako, alata da povećanje i ne bude toliko. Dovoljno je smanjiti si koeficijent. Nismo, međutim, baš čuli takvih najava.

Kako je, mislim si, penziću čitati te brojke i istovremeno na televiziji slušati bajanja iz Vlade o sedam postotnom usklađenju mirovina. „Sedam ti daju, devet ti uzmu“, rekli bi stari ljudi.

Ćaknuto je to, složit ćete se, da lokalni kormilar, koji bi u svakoj normalno uređenoj zajednici trebao biti „prvi među jednakima“, ima i do sedam puta veću plaću od prosječne mirovine. To je naša žalosna istina. Nakaradnost sustava.

I zato me živo zanima kako će tog, na sporedni kolosijek odbačenog umirovljenika, a istodobno najdiscipliniranijeg birača, lokalni političari - na njima je, dakle, prvima red - snubiti da izađe pred glasačku kutiju za manje od godinu dana. Kako, pitam vas, pored ovakvog tugaljivog kontrasta u primanjima?

Možda mu doista - tom penziću koji je cijeli život rmbao da bi u suton života bio ispraćen s bijednom mirovinom i prosjačkim štapom - napokon dođe da zanemari tvorničke postavke na koje je formatiran. I da na glasački listić dopiše, ako već ne „SOS“, a ono barem broj svojeg tekućeg računa.

Ma, zapravo, da se potpisnika pita, trebalo bi im, tim našim obezvrijeđenim seniorima, zabraniti da više izlaze na izbore. Časti radi.