Foto MOTOVUN BEZ FILMA Nonicama fale ludi partyji. Drugi ne plaču za 'bivšim ljubavnicima'

Motovun u ljetno jutro. Čekamo da sunce izbriše izmaglicu nakon noćašnje kiše, pa da osvojimo brdo, tu ponad rijeke Mirne. I bistro zavirimo u starogradsku jezgru, najposjećeniju u unutrašnjosti Istre, koja srednjovjekovnom ljepotom rijetke ostavlja ravnodušnima.

Automobilom se još može, dovoljno je rano za pronaći parking, jer kad se popuni tih 60-ak mjesta, iz donjeg naselja gore možete ili pješke - a uzbrdica nit' je toliko kratka, nit' je blaga - ili busom za tri i pol eura. Parking, hvala na pitanju, stoji dva i pol eura na sat, a na dan čak 28.

Susrećemo uglavnom neumorne bicikliste kako se muče pedalirati vijugavom cestom među nasadima maslina. Ti Slovenci bi se, sinko moj, okrećući pedale popeli i na vrh Triglava, a kamoli neće na proplanak 277 metara nad morem. Brišu znoj sa čela, krijepe se vodom; čeka nas, oni to najbolje znaju, još jedan vrući dan.

Hodili su po graji, spali na groblju…

Tišinu, tu u drevnom Motovunu, paraju tek kotačići kofera, koje ovi nesretnici što su im upravo završile ferije nevoljko vuku kamenitim pločama. Ovdje, osim pješaka i biciklista, mogu samo vozila stanovnika, karijole, dostava, poštari…

„Ča si naručija, reči mi, molin te?! Ča je to bilo u ten tvojen paketu. Da ni marmelada?“, pita zabrinuti poštin, tu pod prozorom susjeda, jer zna da je uprskao stvar. „Ne znaš?! Ma, ćeš ben znati! Nešto mi je puklo, stari moj, tu u košari!“

Nezgoda za dobro jutro, dakle. Ali benevolentno prihvaćena. Ništa nam neće ovaj dan pokvarit'. Fućkaš marmeladu, taman da je i domaća od šljiva.

A upravo takve, isključivo domaće proizvode - voće, povrće, vino i rakiju - prodaje šinjora Sonja u njenom butižinu, a bogme i konobi.

Prekidamo je u ćakuli sa susjedom Irenom. Zanima nas kako ide sezona, kako Motovun živi bez filmskog festivala koji je, ruku na srce, u četvrt stoljeća, koliko se održavao, ovo naselje učinio šire prepoznatljivim. I pretvorio ga u organiziranu turističku destinaciju. Bez falinge.

Umirovljenice žale za manifestacijom koje ovdje nema, eto, već drugu godinu, a održavala se baš nekako u ovo vrijeme; žale za njenim šušurom, veselim zgodama i gostima koje je privlačila.

„Bolje je bilo, da, dok je bija festival, barem se je nešto dešavalo. I zadnjih deset lit ni bilo nikakovih problemi za stanovnike. U početku je, za pravo reći, bilo veselo, svačega je bilo: oni najveseliji su hodili po grajan, spali na groblju... Stešo je bilo interesantno. I živo na placi, a sad pak ni ničega“, sjetno se nadopunjuju penzićke.

Vidjeli smo, doduše, najave lokalne turističke zajednice, u povodu Dana Općine, o ljetnom kinu, večeri Oliverovih pjesama, klapskom koncertu, vođenim obilascima…

„Ma, fali nan festival! Magari smo jene od ritkih ki tako misle. Piši, piši, ionako nas grdo gledaju, a sad će još i grje“, kaže Lorena.

Ku ki samo puhne, svi su munjeni

Ljudi su, veli, danas čudni, sve im odjednom smeta, a… „Lit nazad je anke bilo napro veselo kad su hodile grupe od 700 ljudi tu gori u hotel, ma nidan se ni bunija…“.

„Danas samo ku ki puhne, svi su munjeni. Valje uličnega svirača su neki dan stirali, a sopa je, brižan, u sedan ur navečer. Tako mi je bilo ža tega čovika“, primjećuje butižerka.

Obje se slažu da se i u Motovunu osjeća slabija sezona.

„Ljudi manje troše, kao i svaderi, jer in je skupo. Čim je turizam, zajno je skupo. Ki bi jia za te cijene? Ja ne! Mi imamo svoje proizvode, delamo kampanju, pak  je malo cinije. Eko, pomidori su po euro i osandeset, a čujen da hi nideri prodaju i po pet“, kaže Sonja. A susjeda spremno domeće: „Ne bižimo mi, ne, kad treba dignuti cijene. Eko, nike gošće su me ti prvi dan pitale da li je moguće da je razvikani Motovun po liti tako prazan!“

Opušteno, rekosmo, prijepodne, u deset i pol, bez gužve. Kavica s pogledom iz snova na dolinu Mirne i mirno disanje. Možda je ovo, pada vam na pamet, zapravo pravi film. Zašto bi, pobogu, uvijek trebalo biti više i više ljudi?

U veduti uživaju i španjolski turisti s vodičem, čujemo i Poljaci su tu… Neka šarolikosti!

U hotelu Kaštel, koji se ukotvio navrh brda, u nekadašnjoj palači obitelji Polesini, najčešći su gosti Austrijanci, Nijemci, Talijani, a grupnim posjetima skloni Amerikanci, otkriva nam recepcionerka Ariana Matić.

„Svakako je nešto manje turista, no ne drastično. Mi u srpnju i kolovozu uvijek bilježimo nešto slabiju posjećenost. Nismo na moru. Sezona nam počinje u rujnu: biciklističke grupe, festival terana i tartufa u listopadu… Tada do izražaja dolazi sve ono po čemu je Motovun poznat“, realna je ova simpatična Pazinjanka.

Divan prekid ljubavne veze

Želimo đir po zidinama, ali obilazak najočuvanijeg fortifikacijskog sustava u Istri stoji pet eura. Karte se kupuju u uredu turističke zajednice, gdje nam poslovično ljubazna Samanta nudi besplatan ulaz. Veli nam da je, evo baš jučer, njen šef, direktor TZ-a Motovun David Matković imao javljanje za N1 televiziju. Pokazuje nam snimku na mobitelu.

Uglavnom, Matković kaže: dobra predsezona, noćenja u vršnim mjesecima nešto manje, dnevnih gostiju više, ali pravu sliku imat će na kraju sezone. Naravno.

Za kraj đira, kako je i red, biramo suvenire. Nešto za uspomenu. Među drvenim kioscima, koji su daleko od vašara, pažnju nam privlači onaj netipičan za Motovun.

Vojka Kotiga prodaje makramee koje sama izrađuje. Evo i na štandu „čvoriča“, jer mora se za bogatu ponudu. A mi joj remetimo proizvodnju.

„Vadili smo se prije na nogometno prvenstvo, kišu, vrućinu, sada na olimpijske igre; kako bilo, samo znam da je osjetno manje ljudi. Nije kukumavčenje, jednostavno se vidi razlika u broju i prihodu, a i gosti su slabije platežne moći“, veli nam.

„Filmski festival? E, to je malo šira priča. Ali, ovako. To vam je kao ono kada se ljudi razvedu normalno. Odlazak festivala iz Motovuna bio je krasan prekid ljubavne veze nakon koje ostaje divno prijateljstvo. Ne mislim pritom ništa loše, dapače. Jednostavno, stvar se ispuhala. I najbolji ljubavnici nakon nekog vremena postanu samo dobri prijatelji“, zaključuje Vojka u majstorskom stilu naš ljetni đir.

Galerija (14)