Grintovica je ljekovito selo, samo to još nitko ne zna

Ako je netko loše volje ili ga lovi depresija, Istarski.hr preporučuje čarobni lijek. Uputite se u selo Grintovicu pored Tinjana. Dovoljno je sat vremena s lokalnim stanovnišvom i odmah ćete biti bolje.

Napominjemo da postoje dvije verzije imena. Na tabli piše Grintovica, a na Google mapama Grintavica. Primijetili smo da tako govore i njezini stanovnici. 

"Grdo ime a lipo selo", kaže nam Josip Jakus, jedan od glavnih likova u ovoj maloj priči iz središnje Istre. 

Jakus je naime nono koji ima 17 unuka. Ni manje ni više. Nisu svi u Grintovici, ovdje ih je "samo" devet. 

Ali što nas je navelo da posjetimo Grintovicu? Upravo to što se ovdje odvija svojevrsni baby boom. Općina Tinjan je naime, odmah nakon susjednog Svetog Petra, demografski viceprivak Istre, a ovo selo tome najviše doprinosi. Čestitamo! 

Ekipa Istarskog uletjela je u Grintovicu nenajavljena. Htjeli smo napraviti razgovor s načelnikom Tinjana Goranom Hrvatinom, ali on je taj dan bio zauzet. Preporučio nam je da odemo kod obitelji Jakus i Erenda u Grintovicu. Prvi imaju četvero, a drugi petero djece. Kako se pokazalo, to je zapravo jedna obitelj. No o tome nešto kasnije. 

Po ulazu u selo provezli smo se uskom cestom između kuća i onda u jednom trenutku skrenuli u desno. Nigdje nikoga. Na Google mapi smo vidjeli da je tamo negdje označen Obrt za ugradnju stolarije Jakus, pa računamo da su to možda ti Jakusi koje tražimo. Preko puta kuće je novo dječje igralište. Kontamo, to mora biti to.

Tko je radio ili radi kao novinar, zna koliko je teško naći sugovornike zainteresirane za priču. Ali u Grintovici to nije problem. Ulazimo u dvorište u laganom strahu da od negdje ne doleti pas. Sve se čini prazno, a u zraku je najveća ljetna žega, s obzirom da je taman oko podne. 

Kada smo već skoro odustali, primjećujemo da su u prizemlju otvorena vrata. Kucamo u nadi da nas nitko neće otjerati metlom. Iz kuće izlazi Đino Jakus i sjajno je raspoložen. Nije to taj Jakus kojeg tražimo, ali nema veze. Kaže da i on ima četvero djece, samo su njegova već odrasla. 

Ključno pitanje je dakle, koliko ima djece u selu?

"Param da ih je sedamnajst. Na koliko stanovnika? A bi mora brojiti. Mislim da je 13 familiji. Da pobrojim. Doli su dva, dobro tri, četiri pet, šest, sedan, osan, devet, deset, jedanajst, dvan..., trinajst! Jušto san reka", kaže Đino. 

Razgovaramo za stolićem kod ulaza u njegov stan. Nudi nas vinom i rakijom, ali mi teška srca odbijamo jer nas čeka još posla. Doista se pojavljuje i pas, ali nije opasan, upravo suprotno. Đino, naravno, govori domaćim dijalektom, kojeg mi znamo i ne znamo, kako se uzme. Recimo više da nego ne. 

"Erenda su imali dvoje, a poli su dobili trojke. I tako. A Simun, on je tako, došlo. Četiri i bog. I ja iman četiri i osan unuki, a sad san pranono", kaže nam Đino. Na onoj vrućini nismo uspjeli smisliti pametnije pitanje od "koja je tajna uspjeha", što bi bio klasičan primjer lošeg novinarstva. Srećom, odgovor je zanimljiv.  

"Ne da hvalin, ali da rečen ča je. Mi u našem selu smo jako složni. Volimo se jedan drugoga. Ko je žalost, ko je veselje, ko je ča, mi činimo feštu. Na Prvi maj smo bili činili ovo igralište za djecu. Vajk fešta", kaže nam Đino, koji je prije našeg odlaska iskoristio priliku da podsjeti načelnika Hrvatina na cestu, koju treba asfaltirati.  

"Još da rečen kad ste tu, za ovaj stari put da se asfaltira. Kaže načelnik da je u planu, ali to je u planu čuda lit", zaključio je naš sugovornik. 

Potom nas je uputio na ove druge Jakuse, koji imaju puno djece. Djece koja su sada djeca. Sjedamo u auto i nakon malo motanja po selu uspjeli smo naći i njih. Opet smo morali odbiti rakiju, što je već svetogrđe. Da je netko treći put pitao ja bih lično dao otkaz, zavalio se u stolicu i počeo nazdravljati. 

Sada je pravi trenutak da se razjasni situacija. Dakle, Josip Jakus, kojeg smo spomenuli na početku teksta, otac je četvero odrasle djece, od kojih dvoje i dalje živi u Grintovici. To su Simon (kojeg je maloprije spomenuo Đino, ali ga je nazvao Simun) i Marija, udana Erenda. On ima četvero, a ona petero djece. Imaju još dvije sestre koje imaju ukupno osmero, ali ne žive u Grintovici pa zato nisu u ovoj priči. Josip je, dakle, nono 17 unuka, a istovremeno je 17 djece u Grintovici. Ta dva broja ne treba brkati. Jasno?     

"Moji su Veronika, sedam godina, Rafael pet i pol, Toma tri i pol i Rita godinu i tri mjeseca. Od sestre Lovro 11 godina, Klara ima osam i pol, onda su trojki, Šimun, Judita i Rebeka, koji imaju četiri i pol godina", pojasnio nam je Simon Jakus. 

Nažalost, nisu sva djeca bila kući, već samo njih šest, od kojih nam je jedan dječačić pobjegao taman kad smo ih trebali slikati. Zato ih je na slici pet, s tatom odnosno barbom Simonom. Trojke su, doznajemo, u vrtiću. Obitelji Jakus i Erenda žive jedni preko puta drugih, a djeca se, naravno, okupljaju kod none i nonota. U ovom trenutku moramo ispraviti nepravdu i reći da je uz nonota Josipa, kojeg smo već spomenuli više puta, tu bila i nona Nadia. Nismo sigurni, možda se piše i sa "j".  

"Ne bi rekao da je bilo baš planirano. Sestra, oni su imali dvoje i išli su na treće, ali umjesto trećeg su došli tri. Tako da nije bilo planski, ali svi smo to, odnosno prije svega oni, prihvatili", kaže nam Simon. 

Djeca su iznenađena našim dolaskom. Mi bismo voljeli misliti da su oduševljena što su došli novinari, ali koga više to oduševljava? Gledaju nas pomalo oprezno. I ja bih nas gledao oprezno na njihovom mjestu. 

No vratimo se na temu. S toliko djece, obiteljska okupljanja moraju biti čudo. Objašnjavaju nam da nona svaki dan kuha više-manje za svih. 

"Vikendom su velika okupljanja, barem nedjeljom. U tjednu se radi, nismo svi doma, neki su u vrtiću i školi. Uvijek je puna kuća, uvijek je veselo", kaže nam Simon.  

Popili smo malo vode i počeli zaključivati priču. Snimamo na diktafon sva imena i godine, jer se papir i kemijska više ne koriste. To je izumrlo. 

Ali život u Grintovici izumrijeti neće. Ovdje se on, čini se, tek rađa. U našoj ingenioznosti pitamo ima li naziv veze sa grintanjem, ali kažu da nema. Šteta, baš smo mislili da je to dobro pitanje. 

"Iz našeg sela imamo pogled na more, cijelu zapadnu obalu, Vrsar, Poreč, a s druge strane vidimo Učku", zaključuju naši domaćini.

Za dva grintava novinara to je već bilo previše dobrih informacija, pa smo otišli iz Grintovice.