Foto 'Nogomet sam zaigrala uz dečke iz Čimižina, a poslije sam bila bolja od njih'

Danas radi kao maserka i dentalna asistentica, ali u Poreču i šire poznata je prije svega kao bivša nogometašica, sutkinja i trenerica u tom najmuškijem od svih sportova. 

Bavila se i nizom drugih sportova, poput košarke, odbojke, rukometa i taekwondoa, a u Poreču je ljudi znaju i po humanitarnom radu.

Sve to bilo je i više nego dovoljno da na ugodnih 35 sjednemo u kafić na Trgu slobode i porazgovaramo s Porečankom Natašom Cvijanović. Prva tema je bio, naravno, nogomet...  

- Kao malo dijete sam preferirala muško društvo. Uvijek sam bila profil djeteta koje voli akciju, a ako pričamo o akciji, onda pričamo u dečkima u akciji, jer cure su malo mirnije sa strane. Govorimo o vremenu kad sam imala tri-četiri godine i kada sam uz dečke zaigrala nogomet i poslije ih bušila (smijeh). Igralo se naselje protiv naselja, a moje naselje je Čimižin. 

- Što Vas je privuklo nogometu, osim što je bio najdostupniji?

- Kao dijete ne razmišljaš o tim stvarima, tako da ni ne znam što me točno privuklo, osim te ekipice. Lopta je čudesna i predivna, uđe u čovjeka iskonski. Tako da mislim da je lopta ta u koju sam se zaljubila. A pošto sam naučila igrati s dečkima, u ženskom nogometu sam uvijek bila među boljima, ako ne i najbolja.

- Kako se odvijao Vaš daljnji nogometni put, nakon tih početaka?

- Negdje u drugom-trećem osnovne upisala sam se u Jadran Poreč koji je tu bio jedini klub. Nije naravno bilo ženske ekipe nego sam trenirala sa dečkićima. Tu bih spomenula pokojnog trenera Branka Dobrilu, našeg trenera Stankovića, a kao najvažnijeg čovjeka, odnedavno također pokojnog Ivana Majsa. To su krucijalne osobe u mom životu. U Jadranu sam bila do juniora, jer nakon toga više nisam smjela igrati s dečkima. Trener Hohnjec je pokušao organizirati ženski klub, ali se to nije održalo. Nakon toga sam otišla u Zagreb na Kineziološki fakultet i tamo sam igrala za Dinamo. To je bilo 2006. i 2007. godine. Potom sam se vratila u Poreč jer sam morala napustiti fakultet zbog financija. Enzo Zohil je tada uspio organizirati ženski nogomet. Klub se zvao Istra i središte mu je bilo u Žminju. Okupile smo se cure iz cijele Istre i igrale turnire po Italiji. Nakon toga sam igrala za Rijeku Jack Pot i potom za Istru 1961. Radila sam i kao tajnica u Jadranu, gdje je bila potreba za trenerima. Tako sam upisala i nogometnu akademiju. Skupili smo u Poreču ekipu cura koja se održala, a nakon toga su mi ponudli da budem trenerica u Istri 1961. 

- Kako muškarci reagiraju na žene u nogometu?

- Prošla sam raznorazne situacije, to je za knjigu napisati. Bila sam i sutkinja i svašta se događalo po istarskim selima. Kokoške su nam izlazile na teren. Događalo se da linije igrališta nisu ravne jer su ih crtali nedjeljom uoči utamice, a subotom se svašta radilo. Često su mi vikali "skini se" i slično, a u Grožnjanu sam jednom sudila u hulahopkama jer je bilo hladno i možete misliti što su mi govorili. To su sela u kojima ljudi dođu na utakmice zabaviti se i ispucati. Bilo je svega, ali jako simpatično. Događalo se da kolegu počnu tući pa ja ne znam da li da uletim pa ga osramotim, ili da stojim sa strane. Najveći paradoks je bio što sam u to vrijeme trenirala taekwondo i bila u reprezentaciji, tako da sam itekako mogla pomoći. Ali, uspjela sam imati zdrav razum.

- Koliko se ženski nogomet razlikuje od muškog? Može li se jedna dobra ženska ekipa suprotstaviti muškoj?

- Pa recimo da ja ne želim svesti odgovor na "da" ili "ne" jer je situacija malo kompleksnija od toga. Što se tiče tehnike i taktike, vjerujem da žene mogu u potpunosti parirati muškarcima, pogotovo ako je riječ o najboljim ekipama. To i vidimo, najbolje ekipe kao što su reprezentacije SAD-a ili Kine zaista igraju vrhunski nogomet. Razlika je prije svega u tome što je ženski nogomet sporiji. Kada treba štopati loptu i razmisliti što ćemo, mi žene smo sporije, tako da je i progresija lopte sporija. Osim toga, naravno da su i udarci slabiji. Ali ja više volim vidjeti dobru taktiku i tehniku ženskog nogometa, nego brzu mušku utakmicu bez smisla.

- Na ovogodišnjem Europskom prvenstvu prvi put smo u studiju imali ženu kao gosta komentatora. Bila je to Tihana Nemčić Bojić. Kakva je bila?

- To je moja kolegica s fakulteta i iz Dinama. Nije me začudilo jer je ona i doktorica nogometa. Poznajem je više od 15 godina i stvarno je vrhunska osoba. Uvijek je bila nogomeni fanatik, veliki je radnik. Nije me iznenadilo da je to ona, ali me iznenadilo da se pojavila žena u tom studiju. Jako me to veseli, a i komentari ne njezine nastupe su bili uglavnom pozitivni. Mislim da postoji pomak u ženskom nogometu u Hrvatskoj. Sve je više licenciranih trenera, a prije se stavljao netko samo da se stavi. Imamo sve bolje sutkinje, tri su na svjetskoj razini. Ali svejedno, mislim da nikad nećemo doći na razinu kakvu ženski nogomet ima u Americi. Ovdje je mentalitet drugačiji. 

- Kako komentirate nastup reprezentacije na nedavnom Euru?

- Ne možemo uvijek biti dobri. Ali osvojiti one medalje koje smo osvojili, to se rijetko tko može pohvaliti. Sada dolazi smjena generacija. 

- Za koga navijate u nogometu?

- Iskreno, ne postoji netko za koga bih rekla na navijam. Možda Dinamo koji mi je i prije bio u srcu, a kad sam nosila njegov dres, to se još upotpunilo. Ali bih voljela da naša Istra dođe do Europe. 

- Osim po nogometu, u Poreču ste poznati i po humanitarnom radu. Kako je to krenulo? 

- Uvijek mi je bilo bitno pomoći, od susjeda i familije do rodbine na dalje. I moja majka je bila takva, a dijete to promatra i vidi. Uz nju tome je doprinijela i časna sestra Branimira koja je služila u župi Poreč i bila na veliku pomoć svim potrebitim obiteljima, pa tako i mojoj, i nikad neću zaboraviti s kolikom je radošću to činila. Ako ja imam sirup za kašalj a tebi treba, naravno da ću ti dati. Taj sirup se s vremenom pretvorio u neke ozbiljnije stvari i potrebe. Na trgu kod naše mule prikupljali smo jakne u zimskom periodu i tako je krenulo. Jednom godišnje imamo veliku akciju prikupljanja hrane i higijenskih potrepština. Imali smo i humanitarnu akciju u obliku koncerta Petra Graše, koju smo organizirali skupa s Gradom Porečom. S obzirom da su u to vrijeme poginula naša dva Porečana, prikupljali smo novac za njihove obitelji.

- Kakav je odaziv ljudi na takve akcije?

- Uvijek se odazove puno ljudi. Nakon koncerta imali smo i akciju za Filipa, koji je tada bio šestogodišnjak, koji je morao ići na operaciju srca. Tu me odaziv jako iznenadio. U svakodnevnom životu, kada promatraš ljude oko sebe, možeš se malo i razočarati. Ali kad je najpotrebnije, onda smo svi jedni za druge. 

- Kakav je život u Poreču?

- To mi je najgora tema (smijeh)

- Grad je na glasu kao dobar, bogat, uspješan. Pitao sam nedavno velečasnog Pranjića isto pitanje, pa mi je rekao da se Poreč prodao, da je izgubio identitet.

- Da, pročitala sam njegov osvrt i slažem se s većinom. Grad se ubrzano razvija, širi i betonizira. Svima nam je žao kad vidimo kako gubimo obližnju šumicu ili parkić zbog izgradnje novih zgrada za turiste, dok naši lokalni ljudi ne mogu pronaći smještaj. Nažalost, to je boljka modernih turističkih gradova. Život u njima se vrti oko turista, što vodi zajednicu u površnost i materijalizam te na kraju gubitak identiteta. Ipak, moram pohvaliti našeg gradonačelnika Lorisa koji ulaže napore da gradski novac bude usmjeren ka izgradnji korisnih zgrada poput vrtića i škola. Da mogu utjecati, voljela bih da usporimo s masovnim turizmom i posvetimo se održivom turizmu, koji poštuje okoliš i lokalnu zajednicu. Trebamo stvoriti balans između turističkog razvoja i očuvanja prirodnih resursa te se posvetiti razvoju sportskih sadržaja, obrazovanju ekoloških poljoprivrednika i viših obrazovnih ustanova. 

- Kada spominjemo turizam, nezaobilazno pitanje u Poreču je - kakva je sezona?

- Meni, što se tiče posla, nikad bolja. Iako vidim po cesti i po bookingu da je gostiju manje. Očito je da nešto moramo mijenjati jer smo definitivno preskupi.