Puležan i bivši uljanikovac bio je glavni sudac na Tour de Franceu: To je kao da sudite Ligu prvaka

To je kao da sudite finale Lige prvaka u nogometu, ilustrira nam važnost svoje uloge na ovogodišnjem Tour de Franceu, najveće svjetske cestovne biciklističke utrke, Bruno Valčić, Puležan koji je upravo na toj utrci bio glavni sudac. I nije mu to prvi put. Ista uloga dodijeljena mu je 2016., što dovoljno govori kakav status ovaj naš sugrađanin ima u biciklističkom svijetu.

A zapravo je riječ o samozatajnom čovjeku, koji je dobar dio svog radnog vijeka odradio u brodogradilištu Uljanik, gdje je ostao do zadnjeg daha i dana onog slavnog pulskog škvera. Trenutno je zaposlen u jednoj pulskoj udruzi. Za novinare uvijek otvoren, odmah je pristao na razgovor za Istarski.hr o dojmovima s nedavno završenog Toura na kojem je uvjerljivo slavio Tadej Pogačar iz Slovenije. Na početku nam pojašnjava da mu je ovo četvrti Tour de France u sudačkoj karijeri.

- Bio sam i u žiriju utrke 2013. i 2022. Kad kažem da sam bio u žiriju, to također nije mala stvar. Jer UCI (Union Cycliste Internationale, odnosno Međunarodna biciklistička federacija, op. n.) delegira pet međunarodnih sudaca koji zajedno kao žiri djeluju na utrci. Glavni sudac je samo eksponirana osoba prema javnosti, ali članovi žirija su s glavnim sucem ravnopravni u odlučivanju, ali i u financijskom smislu, odnosno svi su isto plaćeni. Ima nas četiri u automobilu i peti sudac koji je u VAR sobi. Da, i u biciklizmu postoji VAR. U biciklizmu se VAR soba nalazi u jednom kombiju, gdje sudac gleda u ekrane i upozorava na neke stvari koje suci u drugom vozilu možda ne vide. Osobno sam bio prije nekoliko godina VAR sudac na Giru d'Italia. VAR sudac ima direktnu komunikaciju sa sucima u drugom vozilu i on može javiti čak i ako je neka situacija za diskvalifikaciju. Svaki dan se svi suci nakon utrke okupe u VAR kombiju i tamo pregledavaju sva videa oko eventualno spornih situacija i donose odluke. Moguće je da sucima nešto i promakne, ali moguće je i da nešto nije snimljeno. Tour de France prati pet motora i dva helikoptera. Sudac, dakle, pred sobom ima sedam monitora koje mora pratiti u istom trenutku. No, ako čak nešto i nije snimljeno službenim kanalima, sudac ima pravo poslužiti se privatnim snimkama gledatelja ako se pokažu autentičnima. Upravo sam na taj način 2015., kad VAR-a još nije bilo, diskvalificirao glavnog favorita za pobjedu Vincenza Nibalija na Vuelti (trotjedna utrka kroz Španjolsku, op. n.). Naime, dobio sam snimke novinara gdje se vidjelo da se držao za klupski automobil i tako šlepao prema grupi biciklista ispred njega.

- Kako ste Vi doživjeli ovogodišnji Tour? Vjerujem da su mnogi s ovih naših prostora zdušno navijali za Tadeja Pogačara, koji je doista bio dominantan.

- Bio je dominantan iz više razloga. Prvo valja reći da je Jonas Vingegaard došao na Tour de France nakon teškog pada u Baskiji. Sumnjalo se da zbog toga neće biti u najboljoj formi. S druge strane, Pogačar je došao spremniji nego što je bio lani. Stvarno je bio dominantan. Kao sudac se uvijek voziš iza žute majice (vodeći u ukupnom poretku na Tour de Franceu, op. n.) i kad počne „paljba“, uvijek si na licu mjesta. Ni u jednom trenutku nisam vidio da je Pogačar imao nekakav krizni moment.

- To se vidi?

- Da, definitivno, ako razumiješ taj sport. To se ove godine nije vidjelo kod Pogačara.

- Spomenuli ste kažnjavanje Nibalija, ali vodeći u generalnom plasmanu obično paze da ne dobiju nekakvu kaznu. Ove godine na Touru nitko od favorita nije kažnjen.

- Općenito nije bilo nekih posebnih kazni. Ali je Tour svejedno, zbog tolikog medijskog praćenja i važnosti utrke, stresan za glavnog suca. Ne toliko na samoj utrci, jer ti kad si glavni sudac, svi drugi zapravo rade za tebe. Tvoje je samo da koordiniraš rad. Ali kad se donose neke odluke, onda je glavni sudac taj koji ih mora objasniti. Recimo, na ovogodišnjem smo Touru deklasirali četiri, pet velikih sprintera jer su blokirali prolaz drugima. Kaznili smo Jaspera Philipsena, Marka Cavendisha i ostala velika imena.

- Cavendish, koji je ove godine srušio rekord s ukupno 35 osvojenih etapa na Touru, bio je jako ljut na tu Vašu odluku.

- Iduće jutro smo imali sastanak s njim i njegovim trenerom na kojem je on pokušao objasniti svoju stranu priče. No, pojasnio sam mu da nije sam na utrci, već su tu i drugi biciklisti. Kad ti doneseš neku odluku, nema natrag. Sudačke odluke su stresna stvar. Glavni sudac ne smije izlaziti pred novinare i objašnjavati zašto je donio nekakvu odluku. To radi UCI-jeva press služba. Jedino što smiješ je izdati priopćenje o odlukama i kaznama s pojedine etape, a ako novinari imaju dodatna pitanja, moraju se obratiti UCI pressu, koji nije na utrci već u svom sjedištu u Švicarskoj. Kad smo već kod toga, najkontroverznija odluka na ovogodišnjem Touru uopće i nije bila tako kontroverzna.

- Upravo sam Vas to htio pitati. Tiče se francuskog biciklista Juliena Bernarda. On je na jednoj etapi stao da bi poljubio svoju suprugu i djecu. Zbog toga je kažnjen.

- Nismo ga kaznili zato što je poljubio suprugu i djecu. To su mediji tako predstavili. Jasno je da kad voziš u svojoj državi, u kraju gdje živiš, možeš stati poljubiti suprugu i djecu. Ali u ovom se slučaju nije vozila obična etapa, već je bio kronometar na kojem biciklisti startaju jedan za drugim s određenom vremenskom distancom. Dakle, on je pozdravljao gledatelje, stao kod obitelji, ali je pritom moralo stati i nekoliko vozila koja su ga pratila. Time blokiraš cestu i onoga tko dolazi iza tebe dovodiš u opasnost. Naravno da je on iskoristio svojih pet minuta i izjavio: „Ako moram platiti 200 švicarskih franaka da bih poljubio ženu i djecu, to ću učiniti svaki dan.“ Ali to nije bila istina i nije bio razlog zašto smo ga kaznili.

- Romaina Bardeta kasnije za sličnu stvar niste kaznili, ali to se dogodilo u, recimo to tako, običnoj etapi.

- Tako je, to je velika razlika. Imate bicikliste koji se na startu obrate svom sindikatu i najave da će ići u bijeg ne bi li stali u svom selu, gradu da pozdrave ljude, a onda nastavili utrku. No, ovo s Bernardom nije bio takav slučaj. On je pripremio taj scenarij unaprijed. Naime, kronometar se vozi 25 kilometara, a ne 200 kao normalna etapa. Dakle, on je vidio svoju suprugu i prije starta, nije bilo potrebe da se zaustavlja. Pričao sam s njim drugo jutro i objasnio mu da je to bilo nesportsko ponašanje, a kazna je mogla ići i do dvije tisuće švicarskih franaka. Mi smo mu dodijelili minimalnu kaznu. Htjeli smo poslati poruku da se na kronometarskim etapama takve stvari ne smiju raditi. Jer time dovodiš u opasnost druge bicikliste.

- Televizijski komentatori, a gledao sam utrku na različitim kanalima, uglas su hvalili suce ovogodišnjeg Toura, rekavši da su odradili sjajan posao.

- Mislim da smo dobro odradili utrku. Mi suci koji sudimo UCI WorldTour imamo svaki zadnji utorak u mjesecu, a to je danas, sastanak na kojem se priča o eventualnim spornim situacijama u tom periodu. Jučer smo dobili e-mail da je današnji sastanak otkazan. To znači da nemamo o čemu razgovarati, da nije bilo nikakvih kritičnih odluka. S obzirom da se ovaj mjesec vozio samo Tour de France i ženski Giro d'Italia, očito na tim utrkama nije bilo nikakvih problema u sudačkom smislu.

- Sudili ste i na Olimpijskim igrama.

- Da, u Londonu i u Tokiju.

- Kakav je to osjećaj?

- Poseban, ali ne toliko kao Tour de France, jer na Olimpijskim igrama se radi u jednodnevnoj utrci i kronometru kao posebnoj disciplini. Ali doživjeti ambijent Olimpijskih igara je posebno i predivno iskustvo.

- Ljudi nemaju percepciju koliko se novca vrti u biciklizmu. Spomenuli ste da suci dobivaju honorar, ali isto tako znam da u Puli imate svoj, da tako kažem, normalan posao.

- Pričalo se o profesionalizaciji sudaca, ali naše dnevnice nisu ni približno na razini onih koje dobivaju nogometni suci. Drugim riječima, ako je netko mislio živjeti od suđenja u sportu, onda biciklizam nije taj sport.

- Bili ste biciklist prije no što ste postali sudac. Za suca ste položili još 1987.

- Da. Ali nakon osamostaljenja Hrvatske pojavila se potreba da bude nekoliko sudaca s najvišim rangom. Zato su u prvi plan gurnuli mlađe osobe među kojima sam bio i ja. Tako smo Mladen Durlen iz Zagreba i ja 1997. položili ispit za međunarodne suce. Bivša Jugoslavije je imala četiri međunarodna suca od kojih je jedan bio Crnogorac, dvojica iz Srbije i iz Hrvatske Vladimir Gudlin, koji je inače bio predsjednik Visokog trgovačkog suda RH.

- Ali kako ste završili na najvećim svjetskim utrkama?

- Neki put jednostavno dobiješ priliku. U početku moraš imati sreće da te netko primijeti. To što sam iz Hrvatske, koja nije neka velika biciklistička zemlja, sigurno mi nije pomoglo. Zna se tko sudi najveće utrke. Uglavnom suci iz pet zemalja – Francuske, Španjolske, Italije, Belgije i Nizozemske. Svi drugi koji se uspiju tu ugurati su napravili veliku stvar. Meni je ovo bila deveta velika trotjedna utrka. Sudio sam četiri Gira, četiri Toura i jednu Vueltu. Od tih devet puta, tri puta sam bio glavni sudac.

- Kako je to živjeti u malom gradu, raditi u Uljaniku i onda suditi na najvećim svjetskim sportskim događajima?

- Navikneš se. Biciklizam je dvojezični sport u kojem valja znati francuski i engleski. Ako znaš oba ta jezika, odlično. Imam sreću da, osim što imam znanja, pričam i dosta jezika – talijanski, francuski, engleski i španjolski. Naravno da si prvi put kad sudiš veliku utrku impresioniran. Prvi put sam 2003. sudio Giro. Dakle, u WorldTouru sam 21 godinu. Jedina velika utrka na koju nisam nikada delegiran je ona oko Flandrije. Ali tako se potrefi. Ove godine sam zato sudio Strade Bianche što mi je bila velika želja. Radim i kao instruktor za nove suce, što je velika stvar jer znači da te krovna biciklistička organizacije cijeni i želi da ostaneš pod njenim okriljem.

- Možda će Pogačar odsada tražiti da sudite na utrkama na kojima on sudjeluje jer mu donosite sreću. Šalim se, naravno.

- Ali kad smo već kod toga, moram priznati da mi je drago da sam bio sudac na utrci na kojoj je pobijedio Slovenac. Jer uvijek imaš taj osjećaj da je to netko naš.

- Pogačar ove godina zaista nije imao konkurenciju.

- Bio sam siguran da će pokušati napraviti ono što nikad nitko nije, a to je da osvoji sve tri velike trotjedne utrke u istoj godini. Ali koliko vidim u medijima, neće voziti Vueltu jer bi to bilo prenaporno. Ali da je kojim slučajem odlučio ići na Vueltu, siguran sam da bi i tamo bio vrlo blizu pobjede.

- Je li i Vama bilo iznenađenje što je Pogačar odustao od nastupa na Olimpijskim igrama?

- Vjerujem da je umoran.

- Dakle, ne vjerujete u one priče da je tome kumovalo i to što njegova djevojka Urška Žigart nije ušla u reprezentaciju?

- Mislim da je kombinacija jednog i drugog. Ne znam zašto Urška nije ušla u reprezentaciju. Ali logika kaže da bi državna prvakinja, a ona to jest, trebala biti u reprezentaciji. No, takve odluke donosi izbornik. U svakom slučaju, za izbornika nije najbolje kad ga odbije najbolji na svijetu.

- Gledaju li suci tim najvećim biciklistima ponekad kroz prste?

- Ne, naprotiv. U kolovozu se eksperimentalno uvode žuti kartoni na utrkama drugog ranga. Ti kartoni će se dodjeljivati uz one uobičajene kazne koje smo i do sada davali. Zbrajanjem žutih kartona na jednoj ili više utrka, pojedini bi biciklisti, koji ponavljaju greške, mogli biti suspendirani na određeni vremenski period. Ali to je samo preteča crvenim kartonima koji će značiti diskvalifikaciju. Time se pokušava stati na kraj nesportskom ponašanju, varanju na utrkama…

- Pratite istarski biciklizam…

- Pratim i hrvatski. Ali ga, nažalost, nema puno. I tu malu tradiciju koju smo imali je nestala. Bilo je nekad jakih klubova i odličnih biciklista…

- I sami nosite znano biciklističko prezime.

- Da, ali i pulski je sport imao Cvitka Bilića, Brunu Bulića koji su bili vrhunski biciklisti. Toga više nema. Ne znam gdje je zapelo. Vjerojatno u neulaganju u taj sport, pa i u radu po klubovima. Zapravo je taj klupski rad temelj svega.

- Koliko Vas prepoznaju sugrađani, koliko Grad, je li Vas ikada primio gradonačelnik prije ili nakon velikih utrka koje ste sudili?

- Biciklizam nije toliko popularan sport. A i nisam neki tip koji se bilo gdje gura. Bio sam prije ovog Toura prilično medijski eksponiran, ali nije da patim za tim.